недеља, 19. новембар 2017.

Park tvojih ceznji

U vrtu tvoga milovanja,
probudjeni smo u tisini nasih dodira,
tu kraj mesecine i sunca.

Na drugoj obali,
vlaznoscu te oblacim iznad nasih pogleda,
sazreva miris nasih usana.

Nezno saptas mi cvrkut pozlacenog suncokreta.
Moje ruke plamte,
uzarenim tvojim telom,
plod si moga vrenja i kroz uzdahe moga vetra,
pre obucenog sunca,
navlacim pesmu za te.

Stanimo pod krisku neba,
dok te vlaznoscu jezika razvucem u sva moja
praskozorja.
Ispod ledenog brega, uvala se razvuce,
dok jos sa tvoje kose, miris dunje se izvuce,
a bagrenje mirno drema,
te u dubinu zenica tvoja dusa mene sneva.

Pocastili smo sebe sa nagim telom,
otkako je prosla letnja zega sto nebom mori,
koliko sam te zedan osta, da u cutnji tebe gledam.

понедељак, 13. новембар 2017.

Nemir

Ljubim vlazno na uvce tvojih cula
dok tihim prstima posecujem dvorane
tvojih otkucaja.
Prelazim kaziprstom preko tvojih brazda
usana, nezno, sasvim tiho podvucem palcem
preko tvoje vlazne brade, lagano razvucem
pogled tvoj niz padinu, nasih uzdaha.
Dok tvoje usne ostase neme, oseca se uzvik
boja, sto krenuse po zidinama naseg srca
da raspricaju pricu naseg hodanja.

Nad vrtom tvojih prelepih strasti koje podamnom
rasiris i poput skrivenih pogleda slezes,
sve one nabrekle obrise smisljam kako cu odgonetnuti
tvoje stidljive skrivene osmehe.
Umivam se tvojim lepim telom, i klizeci u zubor
tvojih latica.
Slazem da ovaj tok vremena sto sledi, da mogu bez tebe,
nadam se melodiji uzdaha, sto ide ka mome vremenu.
Evo sta se trenutno dogadja.
Sijas u mojim dlanovima, ko samo sunce sto je umelo
umivati tvoje drazesno lice, a kad naslonis se
svojim tankim prstima niz moje oci poteknu suze.
Vidi se bliskost medju nasim prstima, prelama tu
svetlost sto zagonetnom rekom medju tvoje grudi tece.
Dodji, miluj moje telo s mirisom svoje kose,
sasvim lagano sidji na nasu postelju od mirisa tvojih
vlaznih prstiju, zavodljivo poput zene, razvuci svoje
zagrljaje, pa otvori ruke, razvuci me kroz crvenilo
tvojih usana i razbudimo svaki osecaj koji drema.

Znam, da mi neces doci i kroz ove zimske noci
teturaju se dnevna svetla koja me iz pakla teraju.
U dusi mi je lom jos veci, na svakom otkucaju leze
cemerna vremena, nadam se tvom dolasku i onom vremenu
koji nikad nece doci.
U svakoj noci, nemir dodje u moje srce i nad purpurnom
rekom samoce otrgne se kontroli, a uzitak lepote
koji u meni donosis, sve mi moja tuga raznese i
na moje oci ostade kisa da lije.
A ja cu mudroscu svojih vrlina da kujem reci
i sve vise vezivati tvoje zelje, sto pod znacima
neba oslikavaju jedinstvene sapate tvojih kretnji.

Probudili smo se u promukloj tisini nasih prstiju,
iako je priobalno podrucje tvoga milovanja iscezlo,
svakim tonom koraka, nezno zagazim u zvezdanu svilu
i sa pregrst poljubaca nadovezem ka tvojoj dusi.
Samo naslucuje se pticiji pjev, pozudno i saliveno,
sva ta mirisna raskrsca, otpijam sa tobom zuborne
strasti zagrljaja.
Da, to je taj nemir sto moju dusu lomi, rasparah
niti vremena, lagano prstima skidam veo sa svojih
pogleda i sav ogrtac tvojih udisaja prebiram,
kroz celu vecnost brisem besmrtnost tvojih dodira.
Prodirem dubinom tvoje mesecine.
Nestajem u prelepim gajevima tvojih bokova,
gde u svetlu tvoje nage zenstvenosti,
neprekidno treperim na vrhu tvojih usnulih usana
i iznova se sretan budim, jer sa nadom ocekujem
tvoj povratak sto ovaj nemir u mojoj prisutnosti
nastanjuje se.