петак, 30. јун 2017.

Tropski dan i devojcica

Gledam te kako niz vetar rasipas sa svog tela iskrenost
i sva ta padina tih kamencica oko tebe sto preslikavaju,
sunceve odsjaje do tvojih ivica pora.
Ali nastojim da oslusnem taj pogled tvoje devojcice
sto se sunca na obalama koje lagano prigusavaju odjecima ljudi.
Nisi ocekivala toliku paznju u tom tropskom danu,
odjek sata usporio se nad horizontom nasih vlastitih udaha,
i jos se pitas, zar jos neko ume poklanjati paznju tvog
usporenog sata.
Zlatnim kljunom njegovog zevanja, odaziva se vrelina naseg sunca,
prekrivena tim redom svojih kapljica, cuju se kako te same kapi
kruze i cepaju vreme po tvome telu i ne opiru se, tom mislju
sto kroz daske osmeha pruzas ruke slatkog kukuruza.
Tim nespretnim korakom zalazis do prvih upijajucih talasa,
otvarajuci srce svoje da udahne slobodom svoga zivljenja a znaju
se zvezde nasmejati tvojim pogledima i naslucivati postepeno
prispavanje na obalama naseg grada, jos mala sitnica sto vrelinom
tvojih usana oblizes, tek zapoceto predvecerje koje ti sledi.
Uzivati u onom suncu sto se sakrilo od nas, propustajuci kroz
oslikane oblake za tvoje poglede, klizi po nasem svodu uzareno
bice starom nekoliko miliona godina, uvek sanja o tvom uzdahu
mesecevih eseja.
Lagano u moje ruke spusti odraz svojih zelja i neka ponese vruci
vetar sve tvoje skrivene zelje od mene, pronacicu ga na toj obali,
kud se nasa stopala dodiruju.
Znam u tom dodiru kamena i tih skoljki sto si iscitala iz bele
knjige, ma ni letovi bezbrojnih aviona sa razlicitih destinacija
ne mogu odgonetnuti boju tvojih pogleda, ko onaj dodir prstiju
sto klize kroz tokove tvojih podrhtaja.
Zato kroz niti svoje privezi jos jednu notu izvora, samo u sebi
zadrzi svo ono zrnevlje sto po svojim snovima hodas, ali samo polako
da se ne sapletes od one talase sto ti kroz snove tvoje upletem.
Zahvaceni milionitom delu uzdaha, a izmedju tvog prelepog tela
lezi neka tajna neka, kroz dogledno vreme rasaznacu bas u tom
trenutku razmazivanja.

среда, 21. јун 2017.

Umorna reka samoce

Oslusnuh kako niz zelenu reku rasipaju se tvoji vreli dodiri.
Ponekad zavidim toj mutnoj vodi sto skriva te dubine
od mene, promatrajuci oblake osetih tvoje korake usana pod
mirisima nejakog vetra, sto brsti priobalne krosnje tvojih
uzarenih pogleda, i krivo mi sto se u sudaru nasih maze i
sve to kroz najednostavnije cestice udaha, umire se.
Misli moje i dalje teku kroz muzicki lavirint,
i zamisljam koliko je potrebno vecnom moru da prebrodi moju
samocu za tobom.

Tu smo, rece senka umorne samoce, kazivajuci naglas kroz
ponore moje duse.
Pa sta ako ceznem i ne mogu bez tebe..
Zar se uvek poklanja smisao tankim vidicima, i da li kroz
dnevnu svetlost nadolazi noc u zagrljaje ucestale ceznje.
Zar se moraju sjediniti sunce i mesec na nasim prostranim
cilimom, sto nasim ocima krase pejzaze njihovih dogadjaja.
Desi se katkad da nas obidje povetarac uzdrmanih zelja,
sunce se uvek smeska nad kolevkom mesecevih plesnih koraka,
onih sto je samo za tebe igralo nad bisernim jezerom
svojih iskrenih suza.

Mimoisli su se gradovi i njihova zagadjena mesta, a putnici su
otisli svojim tokom ko nasa mutna reka i dalje me kroz sunceve
osmehe rastrese onaj isti vetar koji vecno luta, i trazi utociste sa tobom
i ceka na kraju svoga toka, bez ijedne reci ostaje veran svome
vremenu da bira.

четвртак, 8. јун 2017.

Potraga za hladom

Saslusam svaku misao tvoju
sto podamnom ko morske struje
se rastezu i sve to nebrojano
puta kroz svoja cula nalivao,
a i dalje bih ostao zedan tvojih zagrljaja,
dok nas nas susret ponovo ne zaplete vremenom.
Jos mi je miris tvojih usana ostao na uzdahu
mome da drema, i ceka one dane o tim
trenucima da razmislja, al djavo neda mira,
vec s prvim obilnim sekundama zagrljeno kroz
zrake sunca docekuje moje ruke, nada se tvom
povratku sto ce da mi se vrate.
Jos se oseca miris onih zelenih krosnji iznad nas,
po neki odsjaj sa suncevih dodira izmile kroz tu
krosnju, ne bili dohvatio i okusio nasu zedj sa usana.
Omorina je krenula u tu nasu ulicu, gde su ljudi bili
parkirani na zidinama onako skriveni od suncevih dodira,
a ni mi nismo bili na kraju te aleje susreta samo su nas
posecivali obliznji setaci umornih koraka, po neku rec
dobacivali pogledom dok smo mi zajedno uzivali u prvim
slastima tvojih toplih cokoladica.
Potraga je sustigla na obodima tvoga nosa, nejakim dodirom
vlaznog jezika, sustiglo nas je sudaranje, znamenitosti
vlastitih uzitaka.
Pogled tvoj se zagubio medju prvim poljupcima moga vrta
to je ono drhtavo ogledalo bisernih kapljica mesecevih kisa,
a verujem, da samo njegova jezera prostiru se kroz doline
tvojih cistih izvora, toliko ciste da se kroz tananu pukotinu
misao tvoja opisuje a nad povrsinom, izgovara sa recju.
Usne su bile mekane poput latice ruza, ne u jarkom sjaju,
sasvim dovoljne da ometaju kratke uzdahe tvoje dok su se
branile da krenu u vrele ruke da obgrle izvore rubina moga srca.