понедељак, 30. јануар 2017.

Cekam, a tebe nema

Tvoji beli prsti odlucili se sputavati pred mojim
godisnjim ritualima, da su naslanjanjem neznog hoda
samo sledili nacin kako umeju plesati moje usne.
Jos u tisini tapkas duzinom svoga stomaka i skriveno
osluskujem glatku stranu tih procvetalih butina,
potpomazu da osvojim tek intimnu privlacnost latica.
Popratio ocima sva cvetna polja, u vrelini podneva,
prigusene svetlosti mesecine u samom dodiru nasih senki,
da se kroz vrele vrtloge spustiti.
Kad ocima popratis sva moja milovanja u svom cvetnom
aranzmanu u vrelini tog trenutka, s tobom, zapravo u
tebi ta zedj oduvek nastanjuje, prosiri sva tvoja cula,
a dodir osecaja pruza blago peckanje tvojih usana.
Ponekad se jesen provuce niz padine tvoga osmeha i kroz
toplinu nase postelje otera sve one letnje dane,
ko sto iz tvojih saputanja polece jato ptica,
a zbog tebe zauvek preovladavaju prizori tek ponovnog
radjanja sunca, tako i na tvojim grudima silina otkucaja
tvoga srca odjekuje kroz vreme.

Svojim cudjenjem svedocis prizore tajnih zelja,
iako niz padine tvojih pogleda, neznost se izlila,
ko oblaci nebeskog cilima u zanosu talasa rasuti i ostale
su sve nasukane ladje naseg vremena.
Razbacala si svaki dan u momente nasih desavanja, a ja,
izliven nad tobom, na poledjini ovog papira, sa tvojim usnama
razbacan po celom horizontu svemira.
Najavaljujemo nadolazecim svetlosnim galaksijama nas dolazak,
i zato, kako nazvati tvoj svet gde nastaje, kad god u
otkucajima postane uzburkano tu prilegnu tvoji svi snovi.
Krenule su one vatre sto struje medju nasim obrazima,
svih nasih neznih cekanja kraj napustenih perona cekanja
i nastavljamo drhtajuci stajati za zakasnelim vozovima,
ostaje zapis nasih tela ko dodirne strane naseg sveta.
Pridji blize, bas ti, u svakoj vlasi tvoje kose zapisana
je ceznja moga prisustva, u svakom tvom dodiru umoceno je
s poljupcima, u pejzazu tvoga sveta uklesana je moja misao
i cekacu, da te pronadjem i sapnem ti, ono sto cekas celog
svog zivota.

уторак, 24. јануар 2017.

Prekrila nas bela noc

U ovom danu dok nas prekriva beli carsav sto
nepodnosljivo cuti, jer nema ravnice tvoga struka,
nema tog hladnog vetra iznad tvojih poljubaca,
nestasnog plamena koje se srce upetljalo
i svi snovi sto krenu putem lavine u tvoje
vatre nestanu, ko u vidu izmaglice jutarnje.
Omamljuje nas ta samoca ledena kroz sve izbeljene
krosnje, ko tisina neverna u ove predstojece noci
i dok snom luta snezna kocija.
Ukusom dunja slivali su se moji uzdasi preko tvoga tela
i sve cini mi se da moje usne, kao jedra upletu se
medju tvoj vetar.
Crvenom bojom svojih latica navlacis znoj na sebe
i kroz ceste tihe meseceve poglede, prodjes nasim snom
kako se rastapaju u otkucaju tvoga neba, glasno ostaju
budna nasa tela.
Veoma je toplo to neobicno jezero u tvome snu,
pucketaju ti talasi pozude nasih usnulih misli,
razvijaju se niti neznosti nad horizontom, korak za korakom
i do modrih visanja prelivaju sva ona sanjanja,
na njih se osmehom tankih prstiju izvijaju i maze
i pokriva nas vrelina sna, koja dodirima hrle mimo nas.
Zateklo nas nebo iznad nas, kako dubinom boja prolije
nasom posteljom i sa visina tvoga srca, jastukom potpalis
varnice strasti, to drhtanje prekrijes neznoscu svoga
pogleda i sa vlazno mirisnih usana razlijes svoj dah
da sa nasih tela sva mirisna mastanja poprime svoje nalicje.
Lezis tako ispunjenom vlaznom pozudom, kruznim plesom leptira
i snagom svojih izvora me obavijes belinom svojih grudi,
citav njihov svemir zanosim i sa pucketavih talasa na tvoja
bedra, razlijem rasirene mirise nasih nestasnih dela.
Prekrijem te vrhovima jezika, tako sakupljajuci mekano uzavrele
pore, sto pod kozu neodoljivo posecuju sve one beskrajne reke
sto kroz haljinu tvoju od znoja se ne vide.
Hladne su noci dok se setamo bosi, tim prstima umocenim,
nalik razjarenih vetrova hodi, hodi u moje beskrajne zagrljaje,
ne plasi se moje sene samo budi i ove noci kraj mene.
A jutro kad dodje, ti opet dodji kmeni..

понедељак, 16. јануар 2017.

Kad sklopis oci, tad dusa odgovara

Osetih tvoje suze kako velicanstvenim padom skliznu
dok jos sa nemirnim podrhtajem usana krecu,
i kakva bi sudbina obilazila nase zagrljaje,
kakvom smo ceznjom zapoceli ovaj dan, sve misli
u protoku gde zauvek pod odjekom, tvoja bistra suza tece.
Neznim te vodopadom upucujem ka svojim smerovima,
i kako da nas je dovela ta suza bistra u neprekidnoj
zurbi istinitih teznji, njenom smo toku zamislili deo
njene gorcine.
Ciste reci prolaze kroz usne tvoje, prvo znacenje tvojih
misli bile su upucene kroz davljenje, mene samog.
Svaka kapljica je istovremeno bila zudnja i san,
mozda primecujes mnozenje dodira kako od kapljicu klizi
zanosom, a nize ispod tvoga tela beskonacnost se natapa
dahom moga milovanja.
Svakog jutra pomilujem sunceve ruke i ka tebi pridjem
s nadom, hranis me svojim likom, prisustvom, sve bistre
kapi sa tvoga izvora napoje me da okretima svojih obraza,
kroz secanje na sretno vreme u kojem tom tvom trenu
obrises osmehom, dok prelazim u tebe.
Cim nadodju novi snovi, ta daljina nas kroz milovanja naseg
saputanja presvlaci u nezna jutra, kako da te u trenutna
secanja okupano nagradim, kako ne osvanuti kad te moje reci
sa mojih usana dodirnu, oseca se tisina u tvome glasu
kako cute i traze senke zeljne nasih istomisljenih dela.
Tisina se zavukla ispod tvoje spavacice i trazi one poljupce
nase oplemenjeno klija u tvojoj vrelini zenstvenosti i
osluskuje ovo ceznjivo-setno vreme, klizi ko same kapi suza
iz tvojih ociju.
Svaki put kad te vidim, kako dremljivo spustas pogled i tad
krenu moje misli za tobom.
Prepoznati samo tu neznu stranu tvoga neba, topla bedra,
sasvim sigurni u zagrljaju zvezda, razlijmo te uzdahe za
nama i nad nama.
Mnogobrojne misli teku kada zatvorim oci dok me ti pogledom
napojis, osvezis, svu recenicu bi naredjao na tvoje dlanove,
svaki dodir bi nagovestio sto te u mislima kroz vecne sate
dozivam.
Kao sto uspomenu pamtim u krilima labudova u svemu se nadam
kada sa tobom razgovaram, svim tim nasim culima u tvojim
njedrima i u struku, u toplom osecaju na tvoje prelepo telo
razlivam.
Ispod mesecine vise nista ne trebamo, jer smo jos zaklonjeni
drugim stazama draguljnih cekanja, u zaledjenom trenutku
mirisa, uspavanih tvojih sneno prelepih ociju u odlazecoj
predvecerskoj zimi, i sumrakom koji ovog jutra prelece tvoje
prelepo telo a glas odjeci pod vrhovima mojih prstiju sto
kroz nezne latice mojih usana, ostavljaju tebe ko lepoticu
da snivaju o mome dolasku.
Voleo bi da te mogu svake veceri poljupcima neznosti uspavati
u svom tom neznom sjaju, sto ti donosi toplu ceznju,
sa vatrama u kojima smo obavijeni u tu natopljenu ljubav,
i zato idemo dalje, jer nema okretanje listova s nama ide
ona ista zajednica sto u predgradje nase duse,
stalno i iznova kroz susrete nadolaze.

петак, 13. јануар 2017.

Iznenadjenje naseg jutra

Sarolikom magijom ovog jutra zablistas pod blicom
duz nasih susreta s pogledom, u tom blagostanju
cistoca jutarnjeg mraza i podrhtalog tvoga osmeha,
u ljupkom zanosu tisine sto usnulo jutro tvoju
lepotu razvlaci.

Te latice od tvojih usana, i cupava tvoja kosa kovrdzava,
magijom jutarnjeg mraza svu tu lepotu polako rasvetljava.
A mi se bez tih vlasi tvojih dodira kroz carolije vetra
laganim stopama opijamo i izvijamo u obilna tvoja jutra.

Magija ovog jutra otkotrljala se duzinom tvoga lica
slozile su one skrivene misli tvoje, sto pretrce ka
tvojim uzdahom tek nadolazecih koraka, zeljne su te
latice od usana mirisom mojih budnih snova i pod toplinom
uzavrelog srca, dopustaju da se krecu duz tvoje mekane koze.

Dok nas nasi zagrljaji spremno docekuju u potpunosti nas
preuzme masta, nasih hodocasca.
Osluskujemo protok naseg trenutka, dok sa nasih grudi ti
otkucaji isprepleteni, sretni smo, jer nasi zagrljaji ovog
magicnog jutra docekuju sva nasa prosla stajalista.

Lice tvoje otpremilo je milion sanjanja i ta narav tvoje
komplikovanosti potice iz dubine tih misli, ali ne brini se
iz mojeg narucja srece, nikada neces biti izgubljena gde god
budem krenuo stazom tvojom, tu ce ugodnost tvoje duse biti
najveca.

Kad prodje sva ona svakodnevnica i predstoji nam opet ona
predvecerja, rasiricemo svemirske lampione sto sljaste iznad
nasih glava, setacemo se nasim rubovima tela, niz padine ucestalih
dodira, nas dah ce se kroz mesecevu lepotu rasuti i prekriti
svaku nasu malu tajnu, sto smo tog jutra na stanistu zvezda
sakrili.

четвртак, 12. јануар 2017.

Nas bulevar iz 1001 noci

Jos me secanje nije zamorilo da te pronadjem
u svom utocistu, jos okacim mantil tvojih cekanja
i dalje pronalazim vreme da me ponovno sretnes
u svojim snovima iz kojih ne mozemo oboje pobeci.
I dalje nastojim da te sacekam pod miskom starog
doba, skinem sa sebe taj jauk otkucaja vremena,
znam, da nemam te u toj sekundi beskrajnoj.
Da ti kazem da mi prijas, odjekivalo bi kroz suton
koje iznova laganim koracima nadolazi,
ko sami lavirinti sto besciljno zure u nama.
Osecanje i dalje vlada po onim zbunovima nasih dela
isti poriv nas vuce, da pisemo jedno drugom,
nada jos kaska u neko bezciljno vreme,
tako je to kad dusa nam oseca.

Cekam te u bulevaru nasih susreta tu si jos,
na peronu kasnjenja nasih vozova, koji jos ne dolazi
do mirnih nasih dodira.
Izlazis iz svojih kola, cupavo smotana, s nestrpljenjem
iscekujuci moj ukus usana, jos se seti srce moje tvojih
visanja, tog ukusa kad skliznu kapi ukusnih tvojih snova.
Moje telo privuces ka sebi, kroz zanosne doline izlijes
svoju gustu kosu svu obmotanu vlastitim zivotom.
Ta varnica u tvojim dlanovima upija moje sazvezdje duse
i kroz prelepe aleje iz 1001 noci, preliju se u nase
krvotoke, ostaju samo reci tvojih uzdaha, dok jos
prelistavamo predstojece teme.
I dalje nastojim da koracam po tvome telu sto hranis je
iz dubine tvojih pora i sa ravnog stomaka uzlecu
bozanstveni leptiri, sto prkose tvojim pogledima svetlosti
dok se slatke usne same nanizu ko aurorine noci,
preslikavajuci tvoje otkucaje dok srce i dalje sapuce
o tvojim menama.

Kada nastupi na pozornici noc, tada tvoja kosa preovladava
nebeskim cilimom, jer tada ptice nisu vise iza resetaka,
dok se odjekuju tvoji otkucaji tu se predstava nadglasava.
Zvezde tu noc pucketanjem njihovog sjaja, i belina tvojih
zuba utapa se zajedno sa osmehom tvoga daha, i napokon,
prema isprepletenoscu nasih pogleda, setamo se kroz podlugove
naseg svemira.
Nudim ti prisutnost i pored svega toga, prinosim ti u dlanovima
svoje dobrote, u predstojecim mislima donosim ti u jezero
tvojih uzdaha svoje srebrne prste, sto sam kroz 1001 noci
prelivao meseceve mene po celom horizontu leptirovih krila.
Ostani uvek tako prisutna na mom prozorcetu duse,
rasiri to smotano vreme sto u tebi kaska, preobuci se u
spavacicu sa cvetnim dezenom onim istim bulevarom kuda smo
se u 1001 noci susreli iznova.
Natopi te usne sa mnom u tom portretu gde cvrkut tvog
drhtanja, potpuno slobodni, prstima nagovestavaj nasu pozudu
na kojima sedimo u vrtu nasih smelih crvenih usana.

Trebamo govoriti kroz sva godisnja doba sto nam se kroz
supljine zagrljaja provuku, ta modra strujanja slatkih dodira,
glasovi jos se izliju nad talase koje jos obrisemo u sjajnosti
tvojih ociju.
Volimo i zelimo, prve naslage kapi izvaljajmo po reljefnim
pasnjacima tvojih nezno mekanih ledja, svetlost privijmo uz
sebe, necujno ostavimo razvucenu postelju nasih staza,
a zatim kroz zubor reke, ispijmo okupanu tisinu nase postelje.
A na samim krajevima tih nasih niti, izvucemo rastopljenu dugu
i danas ko da je bilo juce zarad buduceg sutra, ostavimo
prekipelo zrnevlje u duboku raskosnost voljenja kao cistu
suzu radosnicu, neka prelije u nasa srca, svu tu misao ljubavnu.

понедељак, 9. јануар 2017.

Za tebe

Samoca se sneznim korakom nasukala u moje odaje,
odala je pocast starim ranama i krenula je
u nove pohode gde moja dusa sniva o tvojim dodirima,
oseca se onaj jak miris tek spremljenog jela
od narandzinih polja s ukusom svezih poljubaca.
A to nebo se obrusilo da odseda duzinom tvoga tela,
i narucuje kroz bdenja u vetrovom ehu
istocnih predela kraj tvojih puti.
Pod silnim dodirima nasih tela sve u nama traje
ko cedjeni sokovi narandzinih polja.
Prilegla je ova paucina od tisine, razbuktava neme
posmatrace i uspinje se osmehom tvoga lica kroz supljine
zagrljaja, jer dok sa sebe skidamo mirise tek sazrele ceznje
mesec se u nasim dubokim nocima uspavao, malim paznjama
prislonio svoje treptaje i kroz nasa srca, prosetao.
Nas obilazak nagovestava suncu dok izranja na beloj pucini,
iako je vec ranom jutarnjom zorom prevalio put po bljestavom
snegu, ostavljajuci tragove tih koraka u sakrivenim tvojim usnama.
Donosimo jos ove zemaljske lepote nad belim sneznim kristalima
i kroz zvezdane radosti predajemo ljubav, ko jagode sto se
slivaju niz tvoje usne, slivaju jos par kapi na tvoje telo
gde otkrivaju izvoriste sakrivene tvoje ljubavi.
Kroz sve one dremljive krosnje, upleteni, zaplicemo se od
veste topline nasih pogleda, nagi isprepleteni i tocimo
cvrkut vlastitih otkucaja i sa istoka nasih predja,
zudnja nas nadjacava, dok laganim stopama krece prva
lavina suzbijenih tela.
Dusa je vec unesena u predvorje narandzinih cvetova tvojih
polja, posejali smo bezbroj ukusnih ugriza po nasim oranicama
nase puti da usred velikih brazda, ta zima jenjava,
ponekim snegovima razlezu otapanje crvenih otisaka nasih usana.
Jos su dremljive te krosnje, i dalje nastojimo cvrkut nasih
poljubaca da okovima svezemo buduce narastaje nasih uzvrelih
dodira.
Kad upoznamo jutro, ti zaboravis sve o meni, ocaravajuce.
Tvoje oci su ocaravajuce. Zasto si toliko ljuta na mene?
Zasto me ne slusas? Zasto si posle mene.
Pitaj me s osmehom i ja cu odustati kad upoznamo jutro,
ti zaboravis sve o meni, to je ocaravajuce, te tvoje oci su
ocaravajuce kada upoznamo nasa jutra.

понедељак, 2. јануар 2017.

Ko dobar dan

Pripadala nam je starost, koju smo nekako zaobilazili
ali, dah mladosti jos odjeci po prstima nasih
umornih pogleda.
Znam, rasticemo s liscem iz obliznjih parkova svojih
dodira, dok jos budu recni galebovi dozivali nas kroz
vihore nasih uzdisaja.
Dal ce tvoja kosa, i dalje biti skroviste za sunce
koje uporno izranja?
Danima ne cujem kako se stisava tvoja strpljivost usana,
niti ikada cu iznova cekati u senci tvojih hodnika
gde tvoji zagrljaji, cekaju prvo budjenje mojih poljubaca.
Nastajes u toplini svojih osmeha, to je ta nit sa vrha
moga jezika u toj vrelini nasa dusa se stapa,
jedinstvenim recnikom.
Svoje misli saroliko razbuktavas, cuju se kroz cupove radosti,
i budni smo, spustenih kapaka, cutnjom razgovaramo
kako te obmotam neznim nitima svakodnevnice,
u tom stapanju tu nastojimo, svoje misli da spojimo.
Sanjao sam prisutnost tvojih vlaznih poljubaca i sve one
netaknute sanjive ceznje, osecaju se po mirisu tvojih
nestasnih prstiju a tu strast, sto za sobom povuces tim
pokretima stopala kraj mene mimoidjes, kao dobar dan.
Jos je sanjiv ovaj mesec u utocistu tvoje maste,
sve je jos sveze nad pupoljkom cveta sto tananim vibracijama,
otklanja cudesne note, a tako volim tu podrhtalost tvoje
puti sto zaklanja jutarnju izmaglicu, tek nadosle trenutne
prisutnosti.
Odlucni smo bili pored zlatnih cvetova suncokreta,
i tisina hrasta gde smo oboje umeli pronaci svaki okvir
nasih ucestalih godisnjih dodira, nasi prsti su uzvikivali
pod barjakom isprepletenih srebrnim menama,
umeli smo nasu strast da prelijemo na posteljinu naseg
zbivanja.
Jos ostaju tragovi od tvojih slutnji, penjes se u visini noci
snezni i vrlo zahtevni, iznad si necujnog mraka, ti i ja
nekuda, ko bezbrizni ljubavnici, nemih pogleda, vlastitim
telima okupani.
Uzastopno mi se provlacis kroz potoke jutarnje kafe,
potreba je stalna.
A pejzazi su prozirni predeli tvojih vec utabanim prstima
zaobisli, i ne postoji granica tvojih izgovora u bezglasnoj
mirnoci tvojih zelja, sto struji ka nama da podeli sa nama
svu tu radost sto cekas strpljivo.