среда, 29. јун 2016.

Otisak tvojih mirisa

Otisak tvojih mirisa
sladunjavo se siris mojim telom
i neznim dodirima moje mirise
na sebe primas.
Dok ispod nasih ruku
osecaju se varnice od mednih saca,
telom sklizni do mojih prepona,
poput mora zatalasaj moja cula
i pred svoje obale me prinesi.
Pridji svojim grudima,
onako sa dve do tri kapi svojih
odjeka, u moja slasna usta natoci,
nek se opijem od tvojih bistrih
potoka mlecnih bradavica,
ko bisere ih ponudi i sa mojih
usana zamnom zaplesi.
Kroz svoje prste u svoje mracne
odaje udji i pod belinom svoje
duse, kroz pore sa slascu neka
nadraze i disu.
Svakakvim pokretima me rastopi,
kolenima se privuci,
opkoraci ka meni i pred slast
otvori svoje strane.
Krenuo sam iznad grudi sa slascu,
jer tvoje sokove i nad oznojenim
telom, s nasim jezikom se ispreplecu.

уторак, 28. јун 2016.

Nezasitost nasih strasti

Kroz lavinu saputanja prolazim i kroz zelene
gajeve, i prelepo purpurnih ruza nadlecem.
Kroz saputanje dozivam te imenom znanim,
dok me jos svlacis strastvenim usnama svojim,
ti, tvoja zenstvenost je mekana poput bebine
guze, da kroz moje prsti slast se razvuce,
ko niko pre tebe nije umeo izvuci strastvenu slast,
iako po mom telu saroliko iscrtavas svojim prstima
svoju zedj zamnom, da i same zvezde se rastope pored
tvoje lepote.
I dalje su mi privlacne te oci sto kriju slatke sne,
dok jos onako koracas putevima duge i ne rasaznas
svaki zubor usana, sto preko prekrasnog cveca
sjedinjuje mirise u snovima.
Kada ljubav rastopim po tvome telu, vise ni zaljubljenost
ne prestane, jedino se ljubav razlije do najmanjih rupica po
tvom telu, tada se usunjam kroz lavirinte tvojih mekanih
krivina i ne prestajem da ulazem neprestane bujice svoga
jezika.
Osecam, kako me na vrhu svoga jezika plamenom strascu
i opojnosti svojih boja u zelje umaces, mirisnost tvojih
pupoljaka u sarenilo poljskih vrtova razlivas.
Daljina nas privlaci svakog trenutka, pa sa prvim otkucajem
vecnosti navuce na obliznje stablo nekadasnjih zelja,
razvuce se ona stara kora od debla, i umesto plodova krenu
same pore da se razvlace na vlazne sokake tvoga tela.
Zamisljeno se skotrljam niz padine tvojih butina ni nalik
jakom vetru ne sputavam tvojim mirisima da pronadju svoj put
do mojih usana, a iz mojih dlanova klize jarke boje visanja
da same sokove razlijem po citavom univerzumu tvojih crnih rupa.
I necu s jezikom prici, nego ovlaz usnama na nju naici i
tiho ukrasti nemoc njenu i kroz harmoniju svoga tela ukrasiti
obliznje talase, one iste za koje me drzis za kosu i navlacis
polako nocnu tamu u nase kutke.
Vidim da se nebesko mudro plavetnilo savilo nad nasim prozorima,
znam za tu slobodu sto smo razjarenim zagrljajima i bljestavim
suzama natapali nase jastuke, te iste suze sa kojih smo navece
raspustali u vlazne dodire, i dalje vetrovi urezuju brazde po
citavom predelu nasih intimnih delova, a ti i dalje skuceno
stojis, pokraj nasih mostova i svih onih korenja ljubavi.
Cuje se pesma sto jeci po obodima naseg oznojenog tela i u
slavi dobrih starih melodija, cuje se taj zvuk usana, nit
zvizduk a kamoli svo ono stado nasih prstiju sto se prosetalo
po brezuljcima nasih zadnjica, dal to znas ili smo se zabrojali
i cekamo i dalje one potoke sto teku ka nasim osmesima.
Bolje iskoristimo snagu ljubavi i zakoracimo pod nase tragove,
ne oklevajmo sta smo postali, a kamoli sta nam sledi.
Mozda okovi, a mozda ona vrela strast.
Cujes li ti sebe, kada ispustis uzvike savrsenosti iako nisam
usao u tebe previse recima, jedino je ostalo deo mene u tvom
trenutku umora.
Rasilo se ovo nebo sto mesec nam para nasu cutnju,
mislim da su zvezde pobegle na pocinak i nestala je sva disko
kugla sa neba, ostaje nam i dalje vilharmonija duse, da duse.
Brojnim prstima smo se prosetali ka istim onim setalistima gde
smo umeli pod zubor misli da otkrijemo sve nase prljave misli,
svezemo svaku nadu za nas, ostalo je jedino boca vina polu
otvorena i onaj isti okus pecenih kestenja.
Pronasao sam usce sa kojom bujas i sva snaga krece ka tome,
ne da ti je oduzmem, jer u ljubavi moras sanjati,
svo bogastvo pred tvoju cu dusu prineti, da kroz svake noci
u tvoje oci uronim i sa tvojih zrelih usana, svu slast pokupim.

недеља, 26. јун 2016.

Izasla si iz kocije zelja

Maleno moje, izasla si iz kocije snova i zasla
si u moje male obale, i nedoreceno slivas se
mojim usnama.
Ne sudim se ukrasti nase vreme sto se izlilo
pod nasim trotoarima koraka, vec pomalo strepimo
sta ce sledece da se desi pod okriljem naseg srca.
S mojim rukama prilazim do tvojih mekanih padina
ledja, uzimam predah i predlazem tvojoj dusi da krene
ka meni.
Otkako te vidoh okupanom suncevim zagrljajima,
poprimih oblik suncanih strepnji, ti poput belog labuda,
a ja putanja po kojoj sjaj tvoj ocrtava rumene obraze tvoje.
Nastojim da sa smirenim korakom svojih prstiju predjem celom
padinom tvojih uzurbanih uzdaha, za tobom i uz tebe,
dok jos uzdahe razlazes na najtanje strujne udare istih onih
u snovima sto si umela da razlijes svoje noge pored mene.
U noci punog meseca, boja tvoje mekanih narandzinih polja
tvoga tela, tekla je okus mojih usana, rasplelo se po citavom
horizontu ledja, pa preko brazde tvojih pora dolivao sam vlazne
usne zajedno s jezikom i neznim ugrizima nasih vlastitih dela.
A vec za sutra razmisljam sta da ti podarim izjutra,
dal nepregledne putokaze mojih uvala i sve po mogucstvu
neobilaznih uzdaha tvojih mekano stidljivih usana, i svaku
nit tvoje prelepe kose razvucem u neodgledane noci, pa
ponovno pridjem tvojim osmesima i uz prve treptaje oka,
razvijem klupko srece i pod talasima nasih uzarenih pogleda,
razvucem ovu tamnu noc na sebe.
U viru tvojih reci nadolazi ta strepnja sto viori pod
zastavom ceznje, nikad nismo zasli pod nezno savitljivi
ogrtac nasih zelja, a bogme nikad nismo ovoliko uzivali u
vrisku uzdaha tvoje duse, jedino sto ostade stopa mojih malih
poljubaca rasuto po citavom predgradju tvoga iskrenog srca.

четвртак, 23. јун 2016.

I ponovno se susrecemo u vrhovima tisine

I ponovno se susrecemo u vrhovima tisine
i samih zagrljaja, plod smo nase ljubavi
i ne rasaznajes moje dodire u tebi.
Vec pocinjes udisati kroz vlazne usne
njenih dodira i ne odustajemo od nektara
koje nase telo predaje i pod prstom probaju,
a nase usne se same predaju i kroz uzdrhtaje
samog srca se ispreplicu.
Na vrhu nasih usana, same ptice nadlecu,
jer kroz poljupce nase kusaju najvece plodove
ljubavi, razumeju tvoju mekocu dodira.
Pod malim prstima nastaje sva ceznja sto nas
preplice, i kroz nase zagrljaje krecemo ka
napred, ne stizemo do nasih obala da sakupimo
bistre kapi nasih pogleda.
Razume vreme sta znaci moja ljubav sto se proteze
vekovima za tobom, provlaci se kroz rupe sudbine
do tebe, pa cak i sami dodiri nasi ostaju ucrtani
za ponovno radjanje i iznova traganje za nama u celini.
Za moju ljubav je premalo svo zrnevlje peska u pustinji,
sve one male oaze sto krase tvoje vlazne usne su
najomiljenije, a pod kamenom lezis u hladu i u vidu
nezno sakrivene kapljice bujas u mojoj ljubavi i ne
prestajes da kroz hladovinu mojih dlanova pronadjes
svoj put do moje vecnog konacista, a ujedno da se
izlijes ko modra reka i svojim zagrljajima da poteknes
mojim krvotokom da osencis svaku moju stranu, sto za
tobom kuca i kuca.
I tek sam poceo osvajati prstima strune preko tvojih grudi,
a vec razmisljam koji je okus tvojih slatkih bradavica
i kako sutra da te ponudim smaragdnim jutrom, kada te i ove
noci kroz aurorine sablasne oluje dozivam, a ne mogu te
pronaci.
U nedogled strasti moje, ti si izgubljena svetlost moja,
iz izvora kreces i otkrivam bol patnje za nama i svakom
laticom prelepog cveca ulepsavam ti svako Bozije jutro,
dok jos mirisno pod zrelim mesecom osluskujes boju mojih
mirisa.

понедељак, 20. јун 2016.

Setnja pored obale

Stopa do stope, izlivala si svoje strasne korake,
i sav onaj graciozan hod, ostajao je ocrtan na toj
obali od peska.
Bila si obucena u bljestavu belu haljinu koja se
rasipala cak do zrnevlja peska, cinilo mi se dal
si to ti.
Sva ona bljestava aura sto se slivala po tvojim
savovima od haljine, i dalje je svetlelo i mamilo
nase dodire, ta raspletena kosa, ocrtavalo sve
one talase sto je zapljuskivalo nasu obalu, stida.
Uzdahe si slagala pod oblake nase bele i nikad nismo
bili toliko zeljni, kao onda kada smo se dotakli za nasu
ruku, tvoju, mekano neznu.
Ta svetlost se povukla kada sam te uhvatio prst po prst,
odvazno se vratila u tebe, tada se jasno videla tvoja
crna cipkana haljina, po samim savovima se ocrtavala
zvezdana prasina, ista ona kao poput tvojih kapaka.
Zapljusnuo je povetarac nas, culo se jedino talas nade
pored nas i galebov jauk kako nosi ribice do svojeg
obliznjeg gnezda, a ti si, i dalje koracala zenstveno.
Prisao sam, da, zagrlio te poput nocnog meseca i pod
prismotrom smo gledali ka pucini, i oprastali se od meseca
sto lagano para nebo ka svojoj uspavanci, taj miris tvoj
mi je i dalje plutao u mislima i sladio me strasno,
pomalo ceznjivo, ali sam se nadao tebi, ljubavi moja.
Pitah te u stopama tvojim, o cemu mislis, kada spustim veo
strasti preko tvojih ledja i raspustim nebeske kocije pod
sirupom od jagoda a da se ti ne umastis, rastrcim svojim
usnama po celom pejzazu tvojih ledja.
Nisam ni slutio da ce tvoja haljina skliznuti, preko
cvrstih nabujalih bradavica, al tvoja kosa je prikrila
sve one rastrcane tragove nasih usana, jos se secam tih ociju
pod nebeskim tepihom, osecam te, a daleko si,
al od srca nikad nisi ni otisla.
Kada se nasmesis tada sakupim sve delice nasih dodira i ko
boginji prinesem dar svemocni, neprestano si se osmehivala,
taj karmin tvoj je ocrtavao jucerasnje izlazenje meseca
nakon sunca, tih boja u hodniku tvoje iskrene dobrote,
pronasli smo se iako smo skuceni se setali, osecaj je prelep
poput dodira usana pored svece i mirne obalske setnje.
Odmereno smo koracali dok nam je pesak neprestano isao
uporedo sa nama.
Kada se moji uzdasi zateknu blize tebi, ta kosa tvoja viori
poput sunceve baklje i odaje neprestane sunceve zagrljaje,
a i samo more ponudi nam mirise nase duse, i nestrpljivo
cekamo mirisno cvece sto nevidljivo nosim, a svu ceznju
nasu ostavimo pred hodnikom nasih ustreptalih zelja.
Susticice nas umor od prevelikih stopa, jedino sto mogu
da te zagrlim u srebrnoj noci, pa cak ako bude bilo hladno
prekricemo se nasim peskom, al to vise nije ni tudji pesak,
to su sve one ucestale zelje sto nas svakodnevno prate.
Nece biti vazno sto ce nas u dolini nasih stopala sacekati
mekano vlazni dodir mora, oprace nam zelje i darovati nam
ucestalu ceznju, a same skoljke ce nam ponuditi melodiju
mora i u celoj toj tisini, tisina ce slusati dva otkucaja
srca i uzivace u nocnoj idili, nocnih zaljubljenih parova.
Tvoja cu plodna polja obasuti malim semenjem, da kada budu
pocela rasti imaju svoje zvezde padalice koje ce ti donosti
srecu, kao sto su meni donele tebe u ovoj vecnoj potrazi za
srecom.
Kada osetis pod svojim prstima prelepo jutro, ti sve moje
izvore sakri pod svoje rumene obraze, a svoje usne prinesi
ka meni, radosno otplesi ples na meni, a ujedno ja u tebi,
a svu moju vodu, ti, ja, oboje cemo rasti u nasim neznim
mislima.
A moji prsti neka budu male pratilje po tvom stomaku kako
kruze, umeju da budu okretni ko vetar sto ti neprikosnoveno
mrsi kosu, izjedri ponovno sa osmehom i u osmehu tvome krije
se moji delici ljubavi, pridji jos vise mojim dodirima i
zagrli me jako s vrelim poljupcima, osecam zelene vrtove
tvoje, a sjuricu se brzinom talasa do tvojih stopala i
iznova cu krenuti ka slatkim odmoristima, zajedno sa tobom,
i sa tvojom iskreno srodnom dusom.

субота, 18. јун 2016.

Razlivanje

Prilikom naleta nasih tela i u
prvom naletu nasih otvaranje usana,
ta mala iskrica u tvojim ocima
sto se razlije po citavom
horizontu tvoga tela.
Ne posustaje da dodje do vrha
tvoga pupka i pruza te tanane
osecajne ruke.
Da osecam,
tu nabujalu reku emocija
sto isplivava iz tebe,
osecam da me zeli.
Ta kosa,
sarenilo ispod oblaka,
dok jos sunce nezgrapno dolazi
do nas od krosnje sputavano prilazi,
a ti i dalje stojis na tlu,
bas na tom koraku nasih pogleda,
znam, trebam prici do tvoje senke
koja me doziva i doziva.
A plameni mesec se sunja sa dalekih
puteva da umiri taj sjaj,
sto si izlila ko malu reku
nabujalih strasti za nama.
Onda kad utihnu kapljice sve
i ona silna kisa sto sapuce
pre nego sto padne od tlo,
cuces eho mog razlivanja
po celom horizontu tvoje
velicanstvene zenstvenosti.

четвртак, 16. јун 2016.

Te veceri

Pre nego sto si dosla u otkucaje smirenosti,
tih setnih ceznji, cesto sam proputovao do
samih dodira nasih poljubaca duse,
ipak je bozanski svemir poklanjao uzdrhtale
zelje za tobom.
Iako se samoca navukla pod ogledalom nasih osecaja,
i kroz mirne kutke nasih pogleda lezalo je savijeno
poput belog cveta, koji jos odise za okusom tvoga tela.
Taj okus tvojih pora, ispustao je taj beli prah, neznih
nada, cisto kao sam lotosov cvet uvek iscekivan da
bude uzbran na prvo svetlo dana, da, osecao se taj okus
tek rodjene sudbine.
Ti poput ljudske duse, prepune reinkarnacije, a ja,
ja sam bio onaj isti od samog pocetka i prvih redova
bozijih kreacija.
Tog predvecerja slutio sam da si blizu, blize mom srcu,
slutnja stvara prve talase tek zapocete hemije u nama
i mirno bih lezao, da te veceri nisi dotrcala u mojim
mislima u vidu tek, bljestave svetlosti, poput zivopisne
munje sto udara od tlo, bas kuda se moji koraci slivaju
u nadi za tobom.
Ta tisina kroz veceri si dopratila stidljivo ocekujuci
stalno pristizanje neznosnog milovanja, nikako nisi odlucila
dal to sto radimo uzajamno postovanje, ali si osecala
kruzne vatrene lopte sto putuju oko tvojeg srca, znam,
slusas kako uz dobrotu nasih nota pokazala si sebe pred
dlanovima.
Osecah se preporodjeno dok te zadrzih u narucju nasih
osmeha, oseca se ta bistrina u pogledu i u samom dodiru
nasih nocenja, al znam da ce doci jutro u prvim redovima
vaskrsnuca.
Pratim taj put strasti sto stalno pristize u neogranicenom
broju tvojih uzdaha, dobro poznajem sve prasnjave ulicice
tvojih krvotoka, osecam kako dovlacis do mojih usana,
tu ozeblu stranu sto jos ocekuje moje dodire.
Znao sam gde si pocinjala i pokrenula zivotna secanje
u nama i poznajem onaj pjev iz tvojih pogleda,
znam nauciti leteti preko citavog univerzuma tvog velikog
okena, bas tu, pred vratima raja cekao sam tebe.
Al resio sam hodati ovim svetom u potrazi za tobom i secam
se tih sumova po preponi tvojoj, kroz one pejzaze krvotoka
znao sam da si upisana Njegovim recima samo za nas dvoje.
Pored tolikih mnostvo iskrenih poljubaca sa tolikom ceznjom
otkrio sam se svetu, prasnjavim zivotom uz korak s vremenom
pomalo stizao do tvoga vremena.
Ipak je te veceri uoci tvog dolaska, taj beli cvet u vidu
naseg vremena kroz dolazak tvoj, umorila se zamorna tisina,
iako je te veceri obris tvojih dlanova otkucavao samo radi
nasih ucestalih ceznji.

уторак, 14. јун 2016.

Presvukla se senka nasih zelja

Presvukla si se u boju mora, dok si pod stopalima
svojih koraka preslikavala svoje dubine izrazaja,
zastajkujes pod slasnim talasima i prkosis obalama
svoje duse, onako sto samo zrnevlje prati tvoje stope.
Usli smo u predvorje dodira, neprekidno setajuci se
po stepeniku uzitka, umela si svuci cipkastu haljinu
boje zada, pod mesecevom cipkom svezala si prekrasne
komete suncevog sistema.
Jos osecas moje korake sto slivaju poput usana nasih,
i one rajske ptice sto kljunom svojim nose ukusne napitke.
Prekrila si nas kutak sobe svojim prisustvom da kada
zagrlis da se i boje zidova umile pod senkom vecnih uzdaha.
Katkad svojom dusom prodjem tvojim telom, ne zastajkujem,
nego pod klasjem zvanih zelja, zanjem svoje plodove tvoga
semena.
I eto lezimo na postelji od smaragdnih noci, opijeno
od crvenih vina istih onih divljih tresanja sto smo
nehotice usnama dotakli.
Osecam nase vreme sto nam iscezava i u bistrini jezera
na obali nasih pogleda, zapitkujemo nasu tisinu sto svojim
krilima otera nocne ptice.
Crvenilom svojih kruznih obraza usadis u tamne dubine svojih
okeana nase slutnje, jos se vidi jasan kruzni prsten, starih
talasa, jedino slutnje jos putuju do samog dna naseg sna.
Kako prodjem svojim prstima tu se razliju zelje ko u
pupoljku cveta, siri se pod jako zelenim krosnjama nasih
dodira.
Sad je senka krenula tom stazom i pusti je neka hoda
zgusnutim redovima sna, uhvacena je milinom mojih uzdaha.
U poslednjim redovima srca i na samom prapocetku izvora,
jos se seca okusa tek rodjene duse i melodije sumova talasa,
seca se prvih slova, seca se sta to bese ljubav.

недеља, 12. јун 2016.

Nisam jedini

Ja znam da nisam jedini koji zali za starim uspomenama
i ti silueto moja ceznjiva, sto svojim stopama koraka
ulepsavas moje stare rane, starih bitaka, onih izgubljenih
u starom bezdanu nekadasnjih trenutaka.
Da je jos vrlo malo trenutaka zasadjeno u stare oranice
nasih nadanja, sad bi bili prasnjavi putevi nasih
ustreptalih zelja.
Poredjana jutra nizu se do prestanka dana, tada noc
uzima u svoje tamne ruke i ne prasta sto smo prekriveni
iluzijama nasih duhova, ne opterecujemo se starih ugaslih
sveca, nit onih vlaznih poljubaca opkruzeni pod senkom
nasih ledja, jedino nam ostaje onaj isti veo nasih
vrelih zagrljaja.
Trebas mi, da sve moje zelje u kutak straha sateras
i prostranim carstvom nasih delova secanja urezes u
nase knjige magicnih delovanja.
Zudim da ti se razlijem po obrazima, mila, vrhom tvojih
tvrdih bradavice otkrijem sve najsjajnije i bistre note
najsladjih ugriza, a ipak, u senci mokrih tela istrajnih
osecanja i dalje se nadam tebi.
Iznova ce olujno crni nebeski svod, zaklopiti i svojim
vrelim kapljicama svojih suza, mene poklopiti i nikada
nece dozvoliti da te vidim u oplakanim neznim nocima.
Mozda bih trebao krenuti prvom razjarenom munjom kroz
oblake nase sto smo umeli da podsijemo sva nasa uspinjanja,
al dal vredi, da munja oslika svetsko nebo jarkim crvenim
bojama, nase izgubljene duse.

Ti si tako prelepa

Ti si tako prelepa da rastapam boje vremena
po svakodnevnici nasih uzajamnih dodira,
i sve sto prodje kroz tvoju lepotu usana
sve ostane bozanstveno ulepsano i pod
sjajnim pogledima divljih tresanja ostaje
upamceno pod prvim kapljicama letnje kise.

Ti si tako prelepa da rastapam boje svojih
reci, ne oklevam da razmutim sve boje tamnog
svemira i pod okom naseg nebeskog plavog
tepiha, ostavljam lepotu tvojih mirisa.
Iako si mi predaleko od mojih bisera srca,
pa sa prvim stoljetnim snovima ocekujem da
se pojavis okupana snenim laticama crne orhideje.

Ti si tako prelepa da rastapam dugine boje
preko tvojih ociju i nad narandzinom bojom
tvoje zenstvenosti, moram da gricnem svaki
pedalj tvojih uzina iako se u snu okrenem
sasvim polako opsujem i nastavim da placem za
tobom.
Imao sam misao o tebi, ti prelepo zeljo moja
stoljetna, ne brinem se, jer te nosim u svojim
dlanovima srca svoga i poljupce svoje krojim
pod belinom svoga vecnog mladog meseca.

Ti si tako prelepa zelja stoljetna da sam
rastopio svaku zelju za tobom.
Znam da si jasna misao prelepa i rastrcis nad
mojom posteljom i ne zelim da ova noc odustane,
uvek znas poredjati svoje cutljive uzdahe i kad
zakoracis u prva jutra, ja poput bljestave svetlosti
okupan za tobom, osecam ljubav tvoju i kroz velike
ruke tvojih suncanih preliva, osecam i prastam ti
sto moram ostariti sam, jer u ovom stoljecu nema
ljubavi toliko proklete.

Ti si toliko prokleto prelepa da prstima cedim
sunceve plesne zagrljaje i ne slutim da prolazis
pored mojih ranjenih sokaka, tu gde su setaci i
dalje bili umorni tvojih zavodljivih koraka.
I dalje drzim u sebi onaj isti grumen kamenja,
gde pod mojom ljubavlju rascvetava Rajske plodove
nase, mozda, buducih zeljnih emocija.

Pisac starih spomenara

Pisao sam po starim spomenarima tvoje poglede,
raspisao sam jos vrlo malo detalja i tvoja slika
pejzazom kruzi i razliva tvoju kosu nezno mekanu,
prelivaju se sve silne boje, poput tvojih iskrenih
poljubaca.
Da sam te sreo samo malo ranije ispod podlugova
nasih mostova, istim onim mesecom sto je umeo da
ocara tvoje iskrene usne prepune neznosti, al ni to
ne bi bilo dovoljno da nas spoji kao slatka rec
od davnina poznatih sviraca pod okriljem srca naseg.
Svake noci posetim gnezdo sove i umirim plac njihov,
sasvim tiho otskrinim prozor tvojih snova i pustim
harmoniju veselih nota dodira.
Prvim stopama svojim razmaknes i kroz otkucaje
plameno plave vatre ugnjezdis se medju borove sume,
kraj one reke sto si umela sesti i posmatrati svoje
zvezde dok neprestano trepere, jer su ugledale tebe.
Katkad umes da prosetas prstima preko moga srca i
prosaputas neznim notama mlecnog puta i prelepim
osmehom sazvezdja oriona, otkljucas svoje nezno krhko
srce i razvuces veo srebrno tihih uzvika, da pod putem
razlivene zvezde padalice sakupis najsjajnije delice
samog postojanja, i kroz nase poljupce podvuces se pod
svilenim carsavom sva ona natopljena dela pod otokom
nastalih trenutaka.
Tu se sladimo beskonacnom poljupcu rajskih plodova,
zajedno oberemo preslatke dodire i sjezikom prolijem
nemirne cistace nasih uzdaha.
Ulazim i neocekivano rastapam delove tvojih trenutaka
kroz svaki kutak tvoje prelepe zenstvenosti,
pronasao sam sazvezdja toplih uzvika i sve kroz milovanje
vlaznog jezika prodjem, i sam svemir tvoje duse utopim
u vecna zadovoljstva nase ljubavi.

четвртак, 9. јун 2016.

Tvoja osecanja me lome

Tvoja osecanja me lome poput sante leda sa antartika
osecam taj pjev u vazduhu nasem, osecam taj zov sto
nas prekriva ko sto nocno nebo prekrije nase zagrljaje
onih toplih gde nam se jos uvek cuju otkucaji duse.
Sumnje su ti krenule u ratovanje i hladnost duse
pustas da prebaci na kolena, pod stope nasih emocija,
jos se setim nasih zagrljaja, osecam da gubim te u
samom nistavilu ostavljenih.
I dalje se osecam zabrinuto kuda tvoje stope krecu
kako umeju da razliju prste po mome telu,
svaki dodir poput zmarca ostaje uklesan pod notesom
reci, i dalje po secanju pamtim tvoje usne koje su i
dalje se drzale za moje obraze.
Sumnjam na tvoje reci koje odupiru kroz razliveno
mastilo i tvoje ruke sto pocinju da grle nesto tudje,
nesto sto bi moglo biti moje, osecam da kroz zemlju
propadam, taj osecaj nistavila sto odlazi moje bice
u samo srce nepovrata, a kud sad jedino spas je zgaziti
deo nas, da ocuvam secanja na tebe.
Jos se cuju odjeci tvog hoda, kraj srca moga.
Jos i dalje cu se nadati tvom zraku, tim atomima
sto te obvezu i za mene zavezu i u samom svemiru podario
bi ti galaksiju celu, svako zrnevlje dobrote tvoje
usio bi nad zvezdano nebo tvojih pogleda,
da kada pogledas gore, da osetis dublje i vise od mojih
reci kako mi nedostajes u ovom zemaljskom svetu.
Pa kada sve nestane, sve one ptice sto su pevusile pesme
zaljubljenih usana i onih istih svitaca sto su umeli da
docaraju meseceve pokrete pored nasih zagrljaja.
Nista vise nece biti vazno, nit proliveni poljupci po
rasutom snu sto strce pod teskim danima, ostace jedino
vestina stare ljubavi i onih boja osecaja sto pod strucak
odnesu vetrovi, osloni se na nase reci sto se jos cuju
pod okriljem sunceve toplote, a ako prepoznas meseceve
stope ne oklevaj pridruzi mu se i otplesi poslednji ples
zarad nas a ja cu stajati u senci zadnjih redova nasih
rastopljenih usana, pa pod mesecevim vetrom usunjacu se
u tvoju bujnu kosu i zadrzacu se jos jednom tu,
dok me neki drugi vetrovi ne oteraju od tebe i kroz
kafansku muziku setices me se po nekom dalekom putu.
Katkad dopustim mesecevim horizontu da predje preko tvojih
odlivanja slatkih poput jagoda, klize preko tvoga stomaka
pa svom reljefu tvojih uvala zadju sirupi najsladji od stomaka,
i tako krene lavina nekadasnjih bitaka i starih spomenara
dok jos pod haljinom svojom, moja nemirna ruka seta,
proseta se padinom tvojih zrelih grudi i utihnu pod silinom
uzavrelih suncevih poljubaca, bas tu pod hladom mojih zagrljaja.

Setim te se po secanju, dok emocije razliveno stoje u boci i
cekaju da otvorim svoju dusu da se nahrane jos setnih uspomena.

Okupana

Okupao sam te u svojoj ljubavi i kroz biserne
vence svoje duse ostavljao trajne tragove.
Dok si jos koracala stazama zivota svoga u
rosnim kapljicama secanja, potajno sam uklesao
svaki trenutak naseg pamcenja, jer kada pocnes
sanjati, hodi pod moje poglede i ostani u vidu
zvezdane magle, a na moje grudi oseti ukus meda.
Najmilijem bicu mome pridji i otkloni sa osmehom
svojim sve one sanjive zelje nase, ja te kroz
meseceve noci posmatram, dok kroz misli rascvetavam.
Svakim dahom sam ti blize a pod belim svetom sto te
opkruzuje, kroz tvoje uzdahe te prate dok jos beli
mesec prosaputa svoje reci i pod svojim stopama krasi
tvoje umiljate oci.
Tako snena sto si da se i sam san otvara i dubinom
sanjivih trotoara s uzdahom pod tobom uzdrhtava,
posred noci navratim mesecevim svetlom i nezno ususkam
tvoje bice, prilozim jos ceznjivih dodira i nad
proplancima bezbrizno pokrivam.
Tiho hodi i u moje poglede pridji,
poput lista sto tvojim morem plovi,
sasvim tiho pridji kmeni da te i u snovima poljupcima
razlijem.
Kad sa kapima prve jutarnje lepote otvoris oci,
sasvim lagano pridji mome bicu i dopusti dok kroz svoja
prelepa jutra sve tvoje snove ustvari zelje
prostrem ka tebi, a onda ispod svilenih dodira ugostim
sebe i dok jos si onako sanjiva uplovim u tvoju luku,
tamo gde moje bice ocekuje tebe.

среда, 8. јун 2016.

Razlio sam zvezde po tvom telu

Imam te kako bih rasuo zvezde po tvom telu,
zeljan sam tople tvoje pore, onako mekane
sto uvek cute, pod obraze svoje prepustis se
osmehu, mila, i slusam kako tvoje ruke neznim
stopama razliju moje poljupce i pred baru naseg
znoja, stoje nase dve senke i u hladu nasih tela
probiraju najiskrenije dozivljaje.
U ovim predvecerima raspalio sam jake vatre naseg
kroja u svetlim ocima tvojim jedrim pod pucinom
tvoga horizonta, ti se molis, da dusa tvoja bude
samo moja i kroz talase prozirno plave pustam
svetlost dok sunce ugreje ljubav tvoju.
U tvojim snovima odjekuje nase zrnevlje nade
da i gradovi prepuni sumnji odlaze, sve sto ostane
je nase i pod prstima nasim sliva se strast golema
dok jos pod potokom sliju se vrele emocije pomesene
sa strascu, iako preko grudi tvoje izlije se purpurno
more, zrelije od flase vina, samo pod dnu od case,
ostaje ljubav da se oseti kroz postojanje nase.
Izlio sam poljupce svoje i tocim kroz pore tvoje,
i zelja mi mine da nanosim jos sa prstima svojim,
usnama svojim nezno, mila, jos sladje je kada se sveze.
Nocas u tvoju kosu poljupcima nalazem,
kroz tvoje gradove u snovima srecem tvoju radost kako
me razbije na atome najsladje, jer snovima svojim kroz
mene dises i pod srebrne niti mesecevih stopa rumenis,
sasvim tiho prilazis optocena zvezdanom prasinom i podajes
mi svoju dusu, onu najvredniju, sto zamnom otkucaje prede
i sve me vise tisti sto je samo ovo san, jer sutra ce se
roditi jos jedan novi dan, prepun nade za tobom.
Imamo sad dovoljno uzavrelih ceznji sto se snasim likom
igra, u srcu sasvim nezno stepenik po stepenik nanize
purpurne talase, ko boja uzdaha kada prolije pod oblake
zaljubljene.
Izmedju nas, zvezde padalice pozdravljaju tvoje ime i
pretvaraju nase misli u smaragdne kristale, a sasvim taj
zar, tih reka beskrajnih dolivaju ljubav nasu,
imamo na postelji izlivene talase i pod zagrljaje u
nasem sazvezdju, mi postajemo celi dok se jos nase dve
senke priblize i eho odjeci pod puteve strasti.

уторак, 7. јун 2016.

Cvet nade

Prosetah se stazama snova tu pokraj tvog cvetnog vrta
i ubrah cvetic zvani Nada, oblikovan od tvojih snova
u samom vrtu sretoh devojcicu mladu.
Kako sakuplja svaciju rosu sa latica i ne zna za tugu
dok s toliko paznje seje poljupce mlade pod stabljikama
njene nezne reci oblikuju njenu bujnu kosu jaku i od
povetarca neznog sto joj se pribija uz ledja i rascvetava
svu zenstvenost njenu, pa cak i dusa njena ostaje
zapamcena poput cvetica Nade.
Prodje dobar deo noci, spustih svoj obruc reci,
krenuh laganim stopama neznosti i ugledah tebe
kako kroz svoje sne dozivas me po imenu i potrazujes
sunceve zrake da te pomiluju i ukazu na me.
Ja stojim tu pored kapije snova i ocekujem pregrst
prelepog cveca i onaj cvetic Nade dopusticu da ga
zadrzis za sebe i kroz svo ono svoje vreme udenucu
jedan cvetic za te.
Procicu laganim stopama svojih prstiju i necujno cu
odlivati nezne reci svoje i uzburkati svo silno more
kraj one stene sto tvoje srce kuca za mene,
jedricu nad talasima a ti ces me cekati u snovima
dok otkucaji budu blizi i jaci, dohvaticu oluju iznad
mene i poput sunceve lepote podaricu ti deo sebe.

понедељак, 6. јун 2016.

Krenimo ka strasti nasoj

Prekrijes svoje nago telo vlaznim laticama ruze,
jos sa grudi osmeh stize i otklanja sve vrhove
tvoje zagrizene jagode,
u prvom naletu usana tvojih jos se cuje pesma
beline tvoje zenstvenosti.
Jezikom setas po rosnim ocima mojim,
pa kroz svoje prste cedis svu ljubav moju
i porama nasim nudis im bezuslovno nasu strast.
Kad proklija prvo seme nade i kroz zagrljaje nase mlade,
upregnucemo nase ladje,
da preko nasih ledja jos kapne koja strast,
da izjutra ponovno krenemo u rane staze,
i ne bojimo se vise, jer smo mi jos toliko zeljni slave.
Krenuo sam bludnim ocima strasti,
krenuh ka istim stazama slave,
svakim pokretom mamim te dok jos presvlacis
svoje rumene obraze s natopljenim usnama mojim.

четвртак, 2. јун 2016.

Most nade

Stigoh u bezbrojne rasute delice trenutka
i sad se plasim da ne odem u ambis necega,
jer zanos vrelih poljubaca slivas po meni.
Nikada slucajno to ne radis,
ljubis svaki trenutak ostalih desavanja za
nama, iako jos mastam o tvom stasu kako si
prosla tik uz mene, tako prelepi cvet koji
otvara svoje pupoljke ko iz maste prolazis
pored mene, jer i mi retki pronadjemo
izvoriste svoje nade.
Dosao sam na krhke stepenice svojih cula,
ne pitam cija si i ne rasaznajem vise strahove
svoje, pazljivo biram reci, jer se plasim sta
ce doneti sutra, dal ista kisa secanja,
il je nova borba nasih polova, jos mislim dal
si vredna moje duse i dalje cekam kad ce da me
srusi tvoja ljubav, cekam, polako se predajem
ovako bez tebe.
Kada krene prva svetlost ranom zorom, cekam i
tebe draga moja, cekam dok ne ostarim ovako
mlad i u pramenu mojih sedih vlasi, znam ostaricu
iznova bez tebe.
Sta to bese ovo leto sto krece bez tebe
kisa je umela danas da ispada, vise nego moje
suze proklete sto cekaju za tobom, kako ne
vredi vise boriti se sa duhovima svakodnevnim.
Cekao sam tvoju iskrenu dusu i odnekud si se
stvorila na tom platnu od snova, krenula si u
vecna ratista, polomnjenih koplja, odvlacila
ovo malo rajskih dodira i sve odnela u jednoj
poruci u staroj boci s porukom.
Dodji sto pre, srce te zeli!
Tragovi prestaju cim se razbudim u svojim budnim
snovima, ne ocekujem da me shvatis, polako me
pronadji na stanici gde su svi vozovi otisli,
ja cekacu, ko zadnji stanovnik srca tvoga.
Uvek sam cekao zadnji voz sto krece sa perona
tvoga rednog broja, ne poznajem te od malena
nit poznajem tvoje korake, samo one stope sto
po mojoj dusi ostavljaju tvoje reci, poput istih
onih u boci, a boca je izgubljena u vremenu nasem
tamo gde smo oboje se svercovali na zadnjem peronskom
delu, ka putu za vecnu srecu.
Nikad nisam shvatao te reci uklete sto umeju da progone
osamljena ostrva tuge, nisam imao zelje da te pronadjem
u vecnoj vatri strastvenih ljubavi, sasuo sam sve svoje
puteve trnjem i nisam zeleo da ponovno budem ratnik u
necijoj senci.
Boli ova nasa tisina sto ostaje za nama, znam.
Trnje vise nije trnje, izrasta prelepi lavirint u mojoj
dusi, osecam da gubis se u prvom naletu nasih leptirova
mislim se kuda lutas u tom raskoraku svojih dodira,
zasto odlazis na rubove tame, tamo je samo moja dusa gde
niko je vise nece prici, a ti si izgradila svoj most i
nazvala ga Nada, prokleta dusa je sama krenula, zbog tebe.