понедељак, 29. фебруар 2016.

Jos se setim nasih tihih razgovora

Vreme se nanizalo i odvec je sve proslo ko rukom odneseno,
jos uvek nastojim kroz prozor vremena da te ugledam.
Ipak smo krenuli svako svojom stazom zivota, pomalo tragam
za tvojim stopama, samo sto me docekuje su tvoji otisci
zivota.
Jos se setim, onih dugackih razgovora pod mesecevim svetlom,
jos ti se nadam da cu te pronaci u ognjistu svojih nadanja
ali te nema, kao ni juce, a ni izjutra te nema, barem ne kraj
mene.
Bila si mekana poput svile, osmeh ti je bio odvec vec raspoznat
a ti si uvek glumila jacu stranu osobe, ta rec, jos odzvanja i
sve je postalo crno, ko onda kada smo setali goli po vec malom
stanu koji je vec kroz prozore nase odgledao drugo vreme koje
tek treba da natoci za nas, bili smo sretniji.
A sada prazna casa skuplja prasinu, dok ti jos nekuda zurno
odlazis i sakupljas tesko breme svoga zivota, vec je iole
slavuji drugaciju melodiju pevaju, notu po notu sklapaju u letu.
Stidljivo neocekivano sklopljenih usana, mastali smo o sreci,
ja o tebi kako svlacis deo odece i nastojis preliti jos jednu casu
stradanja o nama.
Pamtim jos one tople dane, umivena si dosla, raspevana ko obliznje
sunce sto nas je nezgrapno mamilo i usavrsavalo svoje tople sake
sto nas mame i odugovlace, osetih tebe na sebi, a ti si osetila
svako nezno kotrljanje po tvojoj kozi i opet si umela doci do mojih
dodira usana.
Jos se setim nasih tihih razgovora.
Pomalo setno zvuci, al ne mogu se pomeriti od sazvezdja tvojih ociju
pomalo me i dalje vuku u ambis tvoj, setim se tih obilnih emocija,
sav onaj jaz na travi, svo ono sunce sto para oblake iznad nas,
a ti si i dalje stajala i ocekivala da te obasipam poljupcima.
Bila su sretna vremena za nas dvoje, osetilo se po vazduhu da ces
otici za svojim zivotom, a i sta sam imao da ti ponudim sem toplih
ruku i po nekoliko bezbrojnih poljubaca da ti ogreju tvoju dusu,
znala si zastati na rubovima svakodnevnice, ocekujuci svu onu moju
nadu za tobom.
I opet mi isceznu iz ruku mojih, opet nas vreme ubija polako i sve
mi odlazi kroz moje vreme, i kroz suze sagledavam sve svoje dusmane
voleo bih da te sretnem na ulici, barem na trenutak da te pozdravim
ali vise nema tih srecnih dana, utrosio sam snage da te nadjem i
molim da te vidim.
I kroz oblak tisine, dolazis nemim sapatom obliznjih ljudi, svracas
do moje proklete duse i ostavljas svoje tragove, kroz suze otvaras
pupoljke svoje i nestajes iznova, iznova sve ostaje nedoreceno.
Osetim ponekad slatki opor tvojih uzdaha preko mojih ledja, ponekad
me muci jutro sto te ne mogu pronaci da barem i ovog jutra zapocnem
lepse dane, setim se svih onih desavanja pod carsavom zelja, setim
se i tebe, ta oka dva, uzarene usne prepune dobrote, al ostah sam.

недеља, 28. фебруар 2016.

Pas lutalica

Volim proci tvojim telom kao dirke od klavira
preci svakom znatnom notom po celoj duzini ledja,
zastati pod pauzama uzdaha, pa ponovno odsvirati
nesto za dusu, a ti, preci laganim usnama po mome
vratu i uskladiti smirene udisaje po mojim rubovima
srca moga.
Voleo bi da mogu dotaci taj osecaj tvoj sto leprsavo
opkruzuje tvoje mastarije, plasim se da mi ne ispustis
ljubav kroz tvoje nezne ruke, pomalo ishitreno sto
pomisljam da se davim u tvojim zuborima ruku.
A opet, ko sam ja da ti sudim i ove noci, onako pod
bluzom nestaju sve one ceznje sto smo znali kroz slova
ispisati, osecaj i dalje drema.
Sok ti jos trazis u pogledima drugih muskaraca,
zasto toliko lutas, medju svima njima, osecam da gubis
se u njihovoj mladosti, a opet se nadas drugacijoj ljubavi.
Upalimo svetla i predjimo ka svetlosti, pridjimo blize
i uklonimo nase nedostatke, utolimo glad za nama, pod
velikom casom vina i onoj muzici u daljini i opijmo se
od alkohola, jer ova noc je spojena samo za nas dvoje
iako polako lutas kao pseto, znam ti ime, iako se ne odazivas
da te drugi ne primete.

петак, 26. фебруар 2016.

Daleka ljubavnice

Spustila si svoje obliznje bradavice pored mog stomaka
a onda, odnikud se spustila provala oblaka poljubaca i
nastojim da razuverim sebe, da ti i dalje mozes bez mojih
dodira.
Mesec se nakrivio ove veceri i odapnuo je sve nase trenutke
od nas ne trazi ni pocetak a ni kraj, samo ovaj trenutak
prepun strasti, pocepana odeca po podu, vrele usne se jos
osecaju na preljubu, a opet ne znam ti ni ime, a vec si
uzjahala bez premca.
Kako nase obrise prekrivas mesecinom i u ovoj noci, prekivas
se stidnim osmehom svoga bica, kapljice bludi setaju po nasoj
postelji, a ti i dalje urlas pod carsavom strasti, podamnom i
zelis da uprljas svoje smele prste nad mojom kozom, da preores
sve one njive, oranice, za kojom si se i ti sama uzdizala i
sama si vec iole skliznula jezikom do mojih prepona ulivajuci
vatrenu ceznju medju mojom muskoscu, a ti si i dalje strpljivo
uzimala svoje plodove rada, znala si, ka cemu tezis, znam te.
S prvim poljupcima ispod carsava osetili smo prve iskrice
tih bradavica, osecao se opojan miris, tek razbudjenih zelja,
a ti si i dalje leprsavo lezala pored mojeg bica, saptala
svojim ocima ka mojim grudima da me zelis i pokusati nagraditi
svojim vatrenim uzdisajima, cemu to, cemu sve, kada si vec iole
znala cemu sledimo, ljubavnice moja daleka.
Dok strujimo toplim naglaskom usana, bajaderice slatkih napona
grickajuci te tvoje usne, pozelih da te obgrlim rukama i prebacim
te u sedla, za kojim si vec mastala, ka svojim mestima i kroz
mastu izjahati sunceve pege, otici do ponora nasih zavrsetaka,
umela si vikati i kroz uzdahe prodorno i s osmehom dotaci nas
nemir u nama samima, a opet, bila si daleko od orgazma, da bila si.

четвртак, 25. фебруар 2016.

Bele ljubicice

Po strukovima nase licnosti,
umela si plesati izmedju redova,
o dal si umela i otpoceti taj bal
nad tek dovrsenoj recenici il
si samo umela odnegovati praznu bol
u nasim srcima il je ova rec premda
jos jedna laz tvoja ili se i
ti oprastas od mojih igri reci,
voleo bih znati kud ti misli sada lutaju,
dok onako sedis posred kreveta opijena svojim osmehom
il si i dalje u truncici nadi opstala
ko jos jedna neizgovorena recenica.
Riznica je uvek puna kada se otvara polako.
Tek kada se skrinja i prepuna riznica sa recima otvore,
onda i dusa zapeva od srece.
Samo se nadoveze koncic srece i razveze prelepu pricu,
a jos sto ume lepo da peva,
sve sto otpeva tu su sva cula okrenuta ka nama,
ka tebi i tvojoj dusi.
Poput duse,
kada se nedokucivom recenicom spajaju u jedno,
a samo sunce kroz vetrove jake probija svoje nesebicne krake,
pa cak iako vetar puse nikada nece odneti tebe i mene,
samo ce pricvrstiti nadu za nas,
da dok se ljubimo oseti svu strast u nama.
Samo onu pozudu sto zna kapati ko onda posle kise.
Katkad prodjemo recima da komuniciramo, zastanemo u nadi
da cemo se pronaci kod nasih izgubljenih slova, a ti i
dalje lovis moja vecna lovista, katkad bih voleo da
saznam, dal si ti ta ona sto me ceka iza svih silnih
recnih dusa il je ovo sve ispisano krvlju bilo uzalud.

понедељак, 22. фебруар 2016.

Ljubicasta haljina

Sjajis ispod potoka zagrljaja i tihom vedrinom glasa
potajno namigujes osmehom, izlazis iz hoda zene,
prilazis mi duzinom duse.
Pohotno izmamljujes moje poglede i neprestano opijas
me svojim najsladjim usnama, smatram te krivcom
sto me natera na sve one bludne radnje ispod nasih
krosnji.
Ko vetar si znala milovati sve nase proplanke zauzimajuci
meke dodire mojih prepona u nadi da ce poteci tek nova
lavina strasti, u modroj zori, ostadoh opijen za tvojom
lepotom prelepih buketa tvojih nogu.
Skinula si mantil ceznjive strune i prisela kraj mene
i pocela slagati i redjati uzdahe, lagano nastojati
da prozimas svaku kapljicu mojih usana, ostadoh zatecen
nad tvojim telom pod valovima nase, tek otkopcanih pozuda.
Neprestano igrajuci se u mislima sa tobom, pomalo navalentno
s moje strane, sto tek krenuh da te skidam pogledom, pomalo
tromo sto te izljubih vlazno i po dveju vec iole zrelih buketa
bradavica.
Znam ostace crvene preko cele noci, u nadi, da ce se i dalje
poigrati s mojim nestasnim jezikom, nagnem se usnama da s jezikom
lakse predjem tek ovlazene stazice slasti onako sakupljajuci
tek prve mrvice starih kapljica nasih umivanja pred jutarnjom
posteljom.
Osecao se predah jutarnji dok si tek razbudjeno sakupljala
zrnevlje svojih pobeda, navlacuci jakih ljubicastih boja haljine
po rubovima pomalo pocepanih carapica, s osmehom doterala sebe
i odjedared nestala u svom oblaku mastanja i iole tvojih prastanja.
Umela si proci svojim prstima kroz kosu, produbiti svaki red tvoje
kose i nastojati da docaras svoje prisustvo neprekidnom uzdahu
pri samom poljupcu nezasicenih usana, a opet si bila naklonjena
ka mojoj strani kreveta, polako i umereno prozboriti neznim dohvatom
tek probudjenim vlaznim ustima, koje su i dalje bile gladne mojih
narandzinih boja po vec izljubljenih delova koze, a zelela si jos
mene, iako si morala na put do tvog nesvakidasnjeg zivotnog posla.
Stapalo se u vazduhu na tvoje nesmotrene pokrete a s ramena pogled
se satirao do mene, u nadi, da te vidim i sledece veceri pod obiljem
strasti i uzivamo u kusanju tek nagrizlih pozuda, pod pocepanim
carapicama i vrelini jezika tu kraj tvog tek pomalo uspavanog
stomaka.

недеља, 21. фебруар 2016.

Lopov mednog saca

U visinu mojih vrelih poljubaca nalecu na tvoje usne,
kaplju kapima toplim boja i opet znaju nakapati te
tvoje usne i zanosno prilaze tvom cemernom stasu i
kroz tisinu dodira gase moju vecnu zedj za tobom.
Ulazim u beskrajne tvrde bradavice, kroz njihove
pore osecam svoje prosle ugrize i opijen jutarnjom
rosom tvoga tela, ko pegaz zvezdanog neba krojim ti
pute, osecam svu tu slast bradavica tvojih.
Kaplju tople boje tvoje onako kroz drhtaje svoje
cuvam svaki uzdah sto je mom telu namenjeno.
Zagrljajima prodrimo kroz brazde, slobodno nagni
glavu na moje grudi ugrizi me nezno, pomalo pohotno
ali uvek se svuci do gole koze, jer moj djavo stalno
drema dok si obucena poput gorske vile.
Suncevom svetloscu natapas svoje osmehe i poput
trbusne plesacice izvodis ples toliko dugacak
da se u mom oku najavi suza bistra, a ti sama
i iz tebe nateku oblaci sivi i kao meki dragulj
odagnas nasu bol, koja se zove tuga moja.
Osecam dok lezis preko mene, osecam dok vodimo
ljubav pod suncevim strunama, mesecevim rukama
sklanjamo sunceve pege, dok su jos tvoje dojke
prislonjene na mojoj dusi, osecam i tvoje
prepone koje luce sve vece strasti i roje se
poput strsljena u noci osecam, da mi nema spasa,
jer znam da sam uhvacen u kradji tvoga meda,
a meda nema, jedino ja kao lopov sa mednom dusom
i vrednim alatom.

Onaj osecaj kada si prokleto sam, a ti ko zna gde

Saptao sam nebu da te zelim ovog studenog jutra
ali jutro ko jutro je otvorilo svoje kapke i
poslalo samo sunce da me greje, kada si ti daleko
od mene.
I katkad se zamislim sada, zasto mi mimoilazis u
mislima sto ne zastanes na sekund do dve, zasto
uvek trazis nekoga a onaj sa kim si ostade prazan
doveka.
Uvlacim se pod tobom i prostirem zrele uzdahe za
tobom, pomalo gubeci ritam u dodiru nasih ruku, ali
ne brini se sve cemo mi to odraditi ko slatku muku.
Saplicem se od tvoje usne mekane, pomalo ukaljane
a opet samo moje u mislima, eto i ovog jutra, ja
pricam sam sa sobom, dok ti kujes obaveze sa sobom.
Nakupili se poljupci sareni i oni maleni sto znaju
i umeju da ugrizu za dusu i satkani pod okriljem
naseg nesebicnog neba, oni su u potrazi za nasim
vrelim telima, mislim da ce zastati na nasem rukavcu
zelja, otklonice sve nase boli i pustice melodiju
srca i krenuti galopom kroz lavirinte nase duboke
duse, shvaticemo sami, da se jos volimo i potajno
zelimo.
Gracioznoscu odigravas svoj ples i zavodis moje
korake koje su vec skrojene samo za tebe, ni ne
slutis da se saplicemo jezikom pod zuborom usana
mekih, pomalo zadihano ostavljajuci iskrene dodire
po nasim obrazima, ne ostavljaj me samog, bar ne
u ovom mrklom mraku gde studen vlada, znamo se vec
dugo i mislima se samo dodirujemo i svaki put pomislim
zasto me ostavi prokleto, pomislim na nas i s mirisom
dunje pomislim na sebe i krenem s prvim korakom
kroz istu stazu samoce, koja je vec utabana tuga u
njoj.
Ljubis me usnama i jezikom a sa njih skidas okuse
nase neraskidive spojnice svilenih ljubavnih nota
pomalo skakuci po zivcima, pomalo naglasiti po ivicama
neznijeg koda, jos malo duso, da, jos malo i eto me kraj
tvojih potoka suza, tu gde su znale porositi sve moje
izvore, a telom vatru tobom sirim i groznicavo prosipam
zudnju po tebi, da mi se srce umiri pred tvoje skute.
I dok vodis ljubav samnom u mislima, osetim, osetim svaku
iskricu neznosti i pokretom u svetlosnom snopu tvoj dodir
se prikrade i ostavi mi ceznjiv trag na zidinama mojeg
rastrgnutog srca.

субота, 20. фебруар 2016.

Kroz secanje pricam sa tobom

Znas ono kada ptica zapara nebo, a ti onda tiho zajecas u meni
ili je to onda na meni, sve mi prodje kroz usi, svaki tvoj urlik
svaki tvoj nemi sapat, tvoj uzdah mi prodje pored obraza i u
zelji bih voleo da si poput ptice koja rasiri krila, onako
ko lastavica sto znaju putovati na daleke pute, ostavljajuci
sve za sobom, ali ti to ne.
Ne, kroz sliku mojih ocekivanja u kojem su nasi koraci
bojali ulice, napustajuci nase krovove, osetih se ponovno sam,
dal sto previse ocekujem od tvoje duse, ili jednostavno razumem
kuda sve ovo vodi, premalo je ovo nase vreme otislo u nedogled
nepovratnih reci iako slutimo na nase vreme, nadamo se boljem
svrsetku, ali cemu kada smo uvek bolji na samom pocetku.
Znam da se jasan miris tobom prostire, pa cak i ona tvoja neznost
sto nanize strukove tvoje velicanstvene zenstvenosti tvoje i
carstvom tvoga bica urezujem ponovne brazde sa svojih usana
nikada nisi cula laz, pa cak ni neistinu popiti ne mogu reci
nista, pa makar odgonetnuti tvoje sede vlasi, samo vremenu prastam
sto te sreteh kasno.
Ne mogu zuditi za tobom toliko ko sto sada cinim, dokle, to nikad
necu moci saznati, samo zudnjom pokrivam ti obraze crvene, preko
tvojih velikih grudi predjem ovlaz saptacima svojim.
Laganim koracima usana svojih opkruzim bradavice jasne sto mi se
nude, dolazim i u njih uranjam cesto, prstima sustizem i pod tek
procvetale vlasi osecam napor u tvome glasu, osecam, a prastam ti
sve.
Imam te, dok te jos drzim za zadnjicu tvoju, osecam kroz pljeskanje
saka, osecam taj divlji zov djavola u sebi, osecam, a dal mi prastas
sve to.
Svuda me ima po tebi i u tebi, nalazem secanju da prodirem jos vise
pokusavam kroz secanje da te se setim, tvojih neznih dodira sto su
znale klizeti po mojim rubovima muskosti, jednostavno znajuci sebe
i tebe i uzivati u plodnim livadama nasim, dok smo prasili nase
cvetove koje su vec iole bile prepune ekstaze nase, a mi smo ostali
samo izgubljeni u secanju nasem.
Nedostaje mi taj tvoj osmeh sto ozari lice tvoje, znam da se nasmesis
mome liku, znam taj miris tvoj, kleknucu ponovno onako bez srama i
oprosticu grehe tvoje i krenucu na put do pocetka naseg nestvarnog cilja,
voleo bih zastati na raskrsnici zelja, priupitati kontrolore, dal je
i moja zelja ostvarena ili i ona negde lezi u nekoj staroj prasnjavoj
fioci, onako prenaboranoj kroz vreme i odgurnuto od mene.
Il je sve ovo samo varka ili smo mi sami djavoli, a sve sto cinim je lice
moga andjela, u lavirintu svojih reci prepoznajem tugu, dok ti vidis
sasvim nesto trece, ja samo vidim drugo vreme koje ce da iscezne,
za tebe novije za mene isto, sve se svodi na jednostavne reci i opet
cu reci sasvim nesto novo, a ti ces mi se ponovno kotrljati po mislima.

Ista lica

Svuda lica ista, svukud ista osobina, samo razlicita srca.
Nekad smo znali juriti za liscem pored nasih kuca, nekad
smo znali i voleti i ljubiti nase najsvetlije tacke a sada
zurimo u nasa bica ko da smo i mi postali svakodnevnica nasih
stvaranja il je i ovo zivot jedan i poceli smo i sami evulirati.
Mirno je more moje postalo, ne oseca vise tvoje ruke na sebi
pa cak ni dal ces zeleti i dalje posle tolikog vremena sama
provedenih uz tihu muziku sa uveta otici do drugog, pa makar
to znacilo i raspad, a opet nezno sapuces dolinom nade, neznim
pjevom dozivas moje bice i sve onda postaje proslost i ja postajem
tvoj.
Moram te podsetiti kako te je moja ljubav slastima privukla i svako
tvoje zrnevlje dobrote izvuklo i za sobom ponelo u najdublje ponore
da ti porekne, pomalo posustane nad cvrstim zemljistem i u mislima
zapocinje, a u ustima zauvek ostaje, nedokuciva rec koja plovi i
struji nasim telima, a ti, ti ostajes usidrena ko slatki mali brodic.
Od nas ne trazi pocetak nasih izvora, jer nasa ljubav se odmara u
zagrljaju poljupca tvoga, samo navire polako te iste cestice za koje
su mislile da su dom njenih ucestalih praznjenja i kad smo s njom
povezani lavirintima godisnjih doba, onda nikada ne sputavamo nas
da obgrlimo svaki kutak nasih tela i obavijemo neme zagrljaje sa kapima
naseg iskrenog kroja.

Stare strasti

Beogradske ulice su disale ovoga jutra pomalo zbunjujuci narod
zasto si ti ovoga casa obukla haljinu prelepog proleca
a opet ni ti nisi kriva, sto koracas sa slomljenim srcem
jer ipak ti si jedna mala princeza umornog hoda.
Nocas je bilo olujno nebo opirali se oblaci teski da ne
saperu tvoje nade, ljubljene kapije, rascvetani trotoari
po neka ruza na klupi da ti oda smek, da ipak ima neko
ko te ceka u nasem ukletom gradu.
Zeleznicka stanica je primala ljude i otpremala ih ko zna kuda
a ti si dalje lutala po nasim secanjima i zastajkuci po
uspomenama i opet si znala zavoleti tudji pogled.
Umela si karminom preci preko svojih usana, poput mojih
poljubaca koji su umeli da se slivaju ko poput kise izjutra
a nekad si znala i rosnu izmaglicu secenja, ostaviti sa strane
i uzjahati na dobrim pricama sadasnjosti, ali i to je vreme proslo
doslo je drugo doba, dosla je i druga nova ljubav da se proba,
prosao je onaj jaz, prosli su sati, otkako kapi ostase izvor nase
stare strasti.

петак, 19. фебруар 2016.

Kandza neznosti

Dodji lezi kraj mene i uprljaj svoje kandze u meni,
naiskap se napij moje vrele ljubavi za tobom iako
sam bolestan od vremena, ti dodji sedni s mirom
slobodno oprosti moje cutanje, priljubi se svojim
usnama i zalivajmo nasa tela sa poljupcima, duso moja.
Ta nasa ljubav nasim zeljama sve je jaca i stalno kaplje
jednostavno i sa okusom strasti siri se plodnim oranicama
nasim, a ti budi jos veca, pa se pridruzi sto neznija,
samo malo se zasladi sa vockama ljubavnim, jer nektar je
prepun pod tvojim kandzama neznosti i u stvari, pridji blize
i ne kvari.
Ljubi i miluje nas nasa ljubav, vrelinom usana njenih iz
usta tvojih isprepleteno se uvijaju i maze, i nikada ne
priznaje udaljenost, jer ta dusa moja s tobom je gde god
da krenes, pa makar i na pocetak puta.
Prelepa je ta nasa ljubav odevena svim ukusima boja, s naglaskom
pozude i pod ceznjivim talasima nudi beskrajne krake, da se
upletes u njima, barem malo dok te ne povuce za sobom u najdublje
zanose, tamo gde vecno drema o tvome dolasku, dogadja se tiho i
neponovljivo i kroz bujicom zivota prilazis mi okupana mojom
ljubavlju.
Mislio sam doci i obgriliti tvoju cutnju i zaleci pored tek oprasenih
cvetova, voleo sam prileci kraj te livade i zuriti u nebo, pomalo
ocekujuci da mi se tvoj lik ocrta poput tvojih zvezda.
Neke su znale jace da svetle, a neke su tek pocinjale se paliti
ko da ih tvoja dusa nepomicno pali, znajuci da ih gledam i nezno
snivam o tebi.

понедељак, 15. фебруар 2016.

Casica pozude

Kotrljajuci po tvojim bedemima
vrhom jezika skliznuh niz zidine
tvoga tela, pokazivajuci spretnost
jezika i zalazeci pod zidine tvojih
palata i zauzimajuci svaku poru
tvoga postojenja, pomalo gubeci se
u vrtlogu ljubavnog cina, pozelih
svaki deo tvog svrsetka u svojim
ustima.
Osecalo se po sobnom vazduhu,
krici uzbudjenja i najdubljeg
zavrsetka, osetilo se cak i opojnost
moja, da osetimo svaki stub pohotnosti,
a ti draga moja, stresla si svoje
kapljice po meni i predala se u
ekstazi robinje pred uzivanje.
S prvim poljupcem spustio sam usne
nanize, osetila se i kopca koja se
skinula neretkom paznje svukla si
se gola i spazila mene, u tami nase
sobe i pruzila svoje vreme k meni
i spustila zov ljudski, barem po meni
onako saliveno i istrikano samo za
nase postojanje.
Nudim ti svoje pasnjake natopljene
suncevom dobrotom i zelja mi je
zagrliti tvoje bice u tisini usana
da preslikavam svoje misli po pucini
tvoje zenstvenosti.

Mislim o tebi dok te sanjam

Sanjam, kako po mom telu urezujes svoje strasti,
opojnom bojom sna divljas po mojoj muskosti
poput neprocenjivog mirisa zalazis dublje na mene
i u cvetnom mirisu samog pupoljka trazis savrsenstvo
mog postojanja i kroz nas cvet izrastas u prelepu zenu.
Svojim usnama protezes se poput krosnji zagrljaja,
kroz nebeske tisine, iz moje duse citas moje ljubavne
notna slova.
Nudim ti samo sebe i vreme koje tek treba da se zgodi
a ti tako osecajna pridji k meni i pristani uz obale
mira i zasadimo cvetna polja nade, da kad procvetaju
rodice se jos veca nada u kojom tvoje vreme spava i
ne boj se sledeceg trena, tiho klizis kroz srce moje
i njegovim otkucajima dozivas me u svakoj noci.
U tebi, ljubavi moja jedina, vise cu zalaziti pod
carobnim slastima se sladiti ispod cebeta zelja
utopiti glasove svoje u tom trenutku okupati
sve svoje reci, koje su znale krisom ispisivati
magicne uvale.
Pratim tvoje drhtanje tela, komesas se i stenjes
bez obzira mesec je otklonio roletnu i spustio se
nize od svojih oblaka da proviri, sta rade njihovi
podanici, dok se mi sami medjusobno uzimamo i oduzimamo
pod pucinom nerazdvojnih zelja.
I mesto u tvom bicu prilazu jos veci napor pod kapljicama
nasih ceznji, zeljni su tvojih obrisa neznih latica sto
umeju da obrisu kapi sa tvojih usana, navlacuci vlazna
odela pod rubovima nasih mastanja.
I ponovno nastojim da dohvatim svaku grancicu tvoga razuma
i te nepresusne izvore osecanja, istkano samo za tebe,
pogledom pratim drhtaje tvojih usana, kako se nemo
privlacis mojim bradavicama, necujno odzvanjajuci
ugriz pozude i kroz tvoje dodire osecam tvoje potrebe
zamnom koje se zalazu za jos vise nas.

недеља, 14. фебруар 2016.

Tvoje zarobljenistvo

Kad se u mom pogledu nasmesis ti,
pa s mirisom duse poseti tvoje
zagrljaje i obavijes me celim telom,
jer opijeni smo u zajednom krugu,
vise ne trazim sebe, jer sam kraj
tebe, kako me opijas usnama kroz
sebe i u poljupcima vetra, prepoznajem
dolazak tvojih prstiju, uz prolecno
vece, oslobadjam svoju ljubav za tebe.
Pod vlaznosti poljupca uzivamo,
otvaram sve pore ka tebi i na sebe
primam sav tvoj sklad i savrsenstvo
i postajemo, jedno za sebe to je
sigurno, a ti leprsas na vetru,
prelepi cvetu moj sto rastes u
mojim porivima, moj dasak vetra
sto me cekas na kraju tunela.
Rascvetali se ko reka secanja
pa snjome na obali tvojeg stomaka
pristajem i svom silinom neznog
jezika prelistavam svaku stranicu
zajednickog zivota, malih trenutaka
u dubinu tvojih zagrljaja i nebeskim
neznoscu priklanjam tvoje srce ka
svojim dlanovima neznosti.
U svakom pogledu tvojih iskrenih ociju
pronalazim nase minute, da zazelim
da si ovde u ovom moru ceznjivih emocija.
I pod mesecinom pletem svoju ljubav
da pod carima zarobljenistva, postanes
moj nezni rob koji samo za mene dise i
zivi i sa pozlacenim mesecom otklonis
svaku sumnju i prigrlis me i ove noci
jer bez mene neces moci, dodji i svrati
u moje srce samo, budi kraj mene sada.
Sa prvom godinom uzitka, snivaj moje
dodire poput svile, zaori sa svojom kosom
ludom, svoje dlanove uprljaj sa mojim uzitkom
pa na redu dodji i sa noktima svojim
urezi ime svoje u moje srce sto te zove
polako spusti vrele poljupce po meni
sasvim polako dodji kraj mene, spusti
i celu sebe, mekim stomakom zaplesi
barem u ovoj noci pusti jos korak do dva,
pusti neka se rodi jos jedan deo nas.
U beskrajnim okovima ljubavi, baci kljuceve
u beskonacnost vremena, zaboravi na sumnje
i razjarene ljude, pristani uz mene, budi
moja sva, ne kroz oltare, nego kroz svake
noci pripadni moja sva, od ove noci budi moja.
Njisem tvojim bokovima, njihaju se i tvoje
dojke, pomalo poskace i srce tvoje, skaces
na mene sva, ja nit pozalih se necu, jer
prija kada skocis i viknes od uzbudjenja
hop, a dupence izgovori cup, polako pridji
u ovoj noci, podari mi cvrsto sve, jer cu
preuzeti tebe celu, barem po malo, po malo.
U visini mojih poljubaca slecu preko tvojih
usana, kaplju toplim bojama usana i zanosnom
tisinom sapucu za tobom, po tebi ostavljajuci
ceznju u vidu dodira, nasih slatkih prepona..

Nase predvecerje

Odlazim u ovom predvecerju iako me ti cekas na kraju tunela
sve su nase senke obgrljene, iako ponovno lutas po mojem telu,
nekako nam je mekse da se dodirujemo telima, saptaci pod prstima
ponovo dolecu, ko nase mastilo pod jezikom i tako u krug i u
nedogled ponovno, opstajemo u ovoj veceri, ti i ja, zajedno sami.
Pridruzujem se jasnoci tvojih dodira, samo polako zastanem da
otkrijem deo tvojih misli pri udari vlaznih usana po mojim preponama
osecam i tu vlaznost uzdaha, kako prelazis tek obrasle narastaje
vlastitih uzitaka.
I ti kao zena, cupava, rastrgnute bluze, dok jos karmin klizi sa tvojih
usana, stvarajuci uzavrelu strast medju tvojim mislima, nepodnosljiva
zelja za jos vece paranje rastrgnute odece, oseca se blud nad nama, a
opet sledimo iste staze ka zavrsavanju po meni, ko ja po tebi.
Svidja mi se ta zena, ko ova pesma sto tebi pisem,
i ove visoke planine u tvojim ocima i jarko crvene dojke, stegnute
od mojih saka, oseca se i dalje taj napor medju nasim zeljama, a opet
i dalje smo sami, na ovoj pucini pod nasim krevetom bludi.
Koliko uzdaha nosis na dlanovima, kako zapocinje i ovo predvecerje
i opet se nadamo, da medju tvojim preponama nadjem slatke plodove
nasih tek dozrelih uzitaka i ponovno oblizujem, sto smo nekad znali
pustiti urlik, zajednickog zadovoljstva, ti i ja sami, medju nasim strastima.
Razmrsio sam citav svemirski svod tvoj, usunjao se sa prvim mirisom
da oslusnem jos po koju boju tvojih misli, skotrljajuci se usnama
po ledjima i lagano krivudajuci po malim porama tvoga zivota, nadajuci
se da cu te pronaci medju tvojim kriskama slobode, da te uberem za sebe.
Vidim pod krajickom svoga pogleda, onako na vetru se viori tvoja zastava a
ispod nje je i dusa, doziva me, da je uzmem pod svoje, odvlaci svaku nit
mojeg bica, a ti i dalje stojis nepomicno, ocekujuci celog mene, samo za sebe.
Dozivam te u ovom ludom predvecerju u zelji da te poljubim, barem malo da
te gricnem za sebe, samo ovlaz da osetis da sam tu i ja, a ne samo moja senka
sto doluta do tebe ili si ti samo varka, moje srce te i dalje zeli, osecam
tvoju dusu kako sniva u mom narucju, osecam svu tu istkanu ljubav, svaki
nabor kroz vreme sto je bolelo, kada je prastalo, osecam svaku boju i ukus
tvojih prozirnih obala, zar je sva voda u tom moru, sva ta ljubav samo
za moje bice, sto te ceka vec toliko dugo vremena, osecas li to.

Jutarnji uzdah za tobom

Do juce smo jos zagrljeni ostali, nepomicno srastali
i kao reka nemirnih uzdaha kroz talase nemirno
docekivali sve nase saprane zelje,
takve obale neumorno postizali, a danas,
rukopisom natociti nasa srca, na mekanom papiru
svoje duse i tvoja sjajna oka dva ispisujem ti ja
i pisem ti, kako za tebe tvoj osmeh tebi darujem
u onom smehu sto je jaci od svakog poljupca naseg
i kako narastamo kroz slova nasih imena, osecam
tvoje otkucaje i ovog ranog jutarnjeg casa.
Mila moja, mozda ti se cini da spavam,
ili su moji glasovi rasuti po neznoscu tvojoj
iako je noc se razgalamila i probudilo nase sunce
ali ti zaista jedris mojim telom poput sunceve
svetlosti sto probija pukotine tek tvoje oprale
kose.
Tad mi reci zasto lutas svojim jezikom po mojim
pucinama stomaka i dajes mi svoje usne slatkih poljubaca,
zasto tvoju kosu sazvezdje plete i gledas svakog jutra
kroz moje usnulo bice, gledas, a znam da volis me.
Dopusti jasnom vrelini moga jezika da se u tebe privije
ispita sve supljine tvojih bistrih tokova,
kazi svojim mislima neka ugreju moje telo i ja cu ti
prici poput divljih belih labudova, pusticu ljubavni
pjev da tvoja dusa promili kroz pukotine mojih zagrljaja
a kroz moje jezike pusti slasne sokove tvoje, da se napijem
tvojih izvora ispod dveju planina, odakle mi se pogled
satire i s uzivanjem odmerkavam svoju proslu putanju.
Vec u boji tvojih obraza i radosnim mirisima me vodis
u postelje svilene, tamo gde tvoja kosa neumorno lezi
pod okriljem sunceve lepote, ostadoh potcinjen tvojom
lepotom, i jos se cuju otkucaji tvojeg vremena iako moja
dusa slaze strunu po strunu i tebe u ovom jutarnjem dahu,
tebi se predaju, stalno iznova, jer osecaju da tebi pripadaju.

субота, 13. фебруар 2016.

Dozivam te

Kako bi sad voleo da optrcim tvojim telom
samo da ti pokazem koliko mi nedostajes
upravo sada, kroz poljupce svoje da ti
dozivam po slatkom imenu i kroz zubor
tvojih osmeha sletim, kraj najsjajnijih
ociju spustim svoju dusu i ono moje veliko
sazvezdje da se okupa u tvome moru, sto
se zove tvoja dusa.
Pa cak iako ti je gola zenstvenost tvoja
priljubio bih telom, ko one noci telo
od telo da osetim tvoje otkucaje koje
mi trebaju u ovom casu, ovih minuta
sto vetar puse kraj mog prozora.
Kako da ti istkanim recima od pamtiveka
dolijem u tvoje krvotoke i zazidam sve
one strepnje, svaku sumnju otklonim,
svakoj minuti se radja sve vise i vise
iscekivanje za tobom.
Od ovog trena, odricem se krila svojih
samo radi nas, ta nit sto nas veze i
poveze a sudbina nam kroji pute, jer
uvek se tebi vratim kroz misli svoje
pronadjem po koju precicu do srca tvoga
pronadjem jos stosta, a tako bi voleo
da si kraj mene tu.
Podaricu ti nezne melodije gitare da ti
svako jutro osvane uz moju melodiju srca
onako rastrkan po nebeskom svodu u potrazi
za tobom.
Voleo bih da mogu potraziti rime za tvoje
ime, u svakoj soljici kafe pronadjem taj
okus tebe, s prvim gutljajem tek skuvane
kafe pronadjem sebe u potrazi za tebe i
kako da krenem dalje, kada mi se stalno
motas po mojim usnama samo.
Doletecu do tvoje palate gde vreme zastajkuje
procicu laganim koracima maste u nadi da si
tu, laganim stopama cokolade utopicu jezik
u plodne oranice tvoje, s prvim ugrizom
srece doletecu tebi u taj veliki zagrljaj
ljubavni.
Eto, i ovog jutra ti pisem a ti nezno snivas
svakim osmehom ko u malog deteta snivas mene
ja sa prvim dodirom poput svile, ostavljam
svoje tragove po tebi, a ti i dalje snivas
ili je to moj san, sto ka tebi idem.
Tek sam na pola solje a ti jos uzdises
barem kroz snove tvoje pristizu sve one kapljice
moje sto vecno za tebe disu..

Tecna ljubav

Zato me povedi do kraja nasih dodira, jedina moja,
i istisnicu tvoje komadice straha.
Izvucicu mesecinu i samo s tom srebrnom zavesom
otklonicu tvoje telo, privuci te i najsjajnijim
poljupcima optociti i razmnoziti, podignicu ka
nebu i prineti te tako usnulo-neznu.
Kraj jezera i mirnih reka spusticu nezne prste
svoje, da ne uzburka srce tvoje, s prvim jutarnjim
pjevom odabracu talas po tvom liku, i uronicu u
najdublje dubine tu gde tvoja dusa sniva.
Ljubavnom zovu predajes mi u celosti sebe i sa
prvim dodirom jarkih boja pozudu slivas po meni
nezno-iskrene niti tek pridoslih strasti, da
naposletku osetim i tvoje telo, kako se stapa
smelo pod obrucem zvezdanog neba utonicu u ovu
najdublju strofu.
I opet molicu, zaplesi po meni dok sav ti uzdisem
za tvojim telom, zaplesi jos jednom da budemo jos
vise blizi, ti na meni i ja u tebi..
Nad nama usnula se zelja treperi dok je ziva,
kao zar, obrisi se nalezu i kroz dodire se sama
poigrava.
Obuzimas me slascu, a na celo sakupljas bistre kapi
poljubaca slatkih, pa u dlanove prinosis, niz obraze
slatke nadovezes i sa uzdasima pristizes, da kroz kapi
strasti klizis, samo kroz misli jutarnje mi ponovno
pristizes.

петак, 12. фебруар 2016.

Osecam

Sta ce mi ova lepota na mome bicu da me krasi
sta ce mi ovaj cvet sto za tobom njise, osecam,
da si mi sve bliza i bliza, osecam, a nisi tako blizu.
Osecaj i dalje drema, kao posle kise, osecam da
mi trebas sve blize i blize, osecam, da te zelim
sve vise i vise.
Osecaj se i dalje budi, osecam, al sta vredi kad
te nemam kraj sebe u tom casu da ti pokazem
zasto i kako vredim, osecam, a nisi kraj mene.
Jutarnje sunce se vec razgolitilo i osecam kako
doziva tebe po imenu, osecam, a tako te zelim
ludo.
Suncevim pegama pustam iskrene note svoga
srca, pomalo zastanem, da osetim tvoje bice
sto mi se dalo i ove noci, osecam ukus tebe
osecam se na nas, na pozudne minute nase,
osecam, ali verujem kako god bilo bice.
Osecam kako se penjes i stenjes ludo, osecam
i pustim svoga djavola da te obuzme, osecam
svaki uzdah tvoga bica po sebi, kako prosipa
nezne reci, slova, tvoju ljubav, samo nocas
za mene pise, kako me zelis sve vise i vise.
Dolazis do mojih vrata i ulazis osecajno i
nezno, osecam, kako sva uzdises i zelis
da me slasno progutas, osecam, i ja te
zelim jos vise i u toploj noci, rodi se ljubav
nova, osecam, jer ipak smo stvoreni za dvoje.

Zarezi i tacke

Naprosto mi se iscedilo mastilo moje
doslo je do greske kod rime upalo je
tvoje ime, kacim zareze i tacke, eto
ostadoh i bez zelja na dohvat mi je
jezika, pocnem razmisljati kako da
ti dohvatim i te rime i ta dunja
sa tvojih usana pocne liti kap
po kap.
Dodjose i straza neka, pocne me
voditi po uzitcima nasim, ja ne
znam kako da te vidim pa se slatko
skotrljam niz ledja, zaranjam u slatke
vene svoje pohotne poljupce i vinem
se visoko ko u jastreba kada cilja
al ni ja nisam neko, samo jedna,
jedina zaljubljena osoba.

Naprosto mi se iscedilo mastilo moje
doslo je do greske prilikom kucanja
izvrnu se tvoje ime, pisem i brisem
otisla je i gumica i kaze iz daleka
pa ti me draga zelis jos vise.
Cudim se i u problemu sam kako da ti
srocim rime, kada mi kroz moje misli
teces i bez jedra i bez slatkog vetra
znam kada dodjes, videces ti mene
kako prosipam svoje nezne krake
eto mene u prvake.
Sklopljen i nastanjen pod ocima tvojim
brojim dane, zovem se tvoj stidljivko
sto ti trebam da ti skinem sve one
zvezde s neba, bas one koje ti treba.
Brojim rime, pa ti dozivam ime, zovem
tebe al te ne vidim kroz zareze i tacke
mislim se u sebi, docices i ti meni
kroz jutarnje sene, pusticu sunceve note
kada te budem dozvao po imenu...

U zagrljaju srca

Svako ima ime za pesmu i svako ima reci,
a ja imam tebe u mojim tokovima misli,
svakog slova opkruzujes mojim vrhovima
pora i sladis se ocima nezno-sretnim
da se svakog jutra pijano razbudim.
A jutarnje sunce nudi obline nezne
da se i ti sneno pocnes napinjati
ka mojim izvorima, pocnes ludom glavom
zaroniti u medjunozje i prozboris
najsladjim jezikom iskrenosti i
opet me vodis kroz horizonte neznosti
a pospanost se nasa na kvarno vrati
i rukopisom ljubavi pretvaramo u
slatke iskrene bukete, tek probudjenih
poljubaca.
U tvome osmehu je muzika moga zivota
kroz vetrove nezne u moju dusu struje
i budim te tisinom lastavica dok njihova
krila sapatom dozivaju nase smele dogadjaje.
Zato me povedi u iskrene postelje prepune
maste i prosipajmo tek ovlaz latice srece,
pomalo zastanimo na tek nadoraslim bradavicama
cvrstim, gricnimo jos poveci uzitak u nama
i plodimo ljubav cele noci, dok nam se nasa bica
neumorno u zagrljaju sklapaju pod jednu nit
naseg vodjenja ljubavi..

Prva mlada noc

Pocetak te mlade veceri, posustala si s prvim korakom
a opet si dostojanstveno leprsala poput vile pored svog
cuvara i iznova se budila uz prve sunceve poljupce.
Dok strujimo toplim naglaskom strasti, taj divlji
zagrljaj nas je podvezao u strune pod cebetom emocija
spustio je prve korake, poput vlaznog jezika koji
neumorno trazi veliko-vlazne uvale, naslutivsi da ce
biti zapljuskan tvojim najsladjim sokovima, podsticao
je sebe za jos, jos vise, prodornosti nestrpljivo
ocekujuci sablasne male utvare poput kapljica orgazma.
Veruj mi, svakim trenutkom se raduje, i na tvom licu
ostvaruje prodorne uzdahe koji su iole zatvoreni u nasu
sobicu maste, pod pokrivacem tamne noci i parajuci kroz
zidove pozudne maste oslanjajuci se samo na uzdahe poput
sirena koje pustaju uspavljujucu melodiju, uspavanke.
On nikad ne posustaje, nit se plasi, nema umora njegovom
obnazenoj kicanjstvu samo uz obilje strasti podmazuje
zidove tvojih pora, dok jos neumorno trazi pore tvoje
nekadasnjih livada, porosi po jos koji cvet, prozbori
po koju vlaznu rec i krene dalje u optrcavanje poput
vlaznih uzdaha pod tvojim vlazno-strasnim usnama.
Dok si njihala se pod cebetom neznosti, s prvim okretom
svoje zenstvenosti pruzala si mi nepregledne slike svoga
tela, tamna soba je postala svetlija sa prvim tvojim
uzdahom ispustajuci notu vilharmonije emotivnog zaceca.
Predivnom bojom si spustala svoje dragocene dodire po meni
i poljupcima me obasipala i u neznoj strasti vodila u nocne
dozivljaje, da se cak i zvezda padalica priblizila, otvorila
meseceve oci i ugledala beskrajnost nasih orgazma i zavrestka.
Plesom zene istovremeno me mamis i mazis pa cak i eho u meni
uzimas i sa prvim kapima znoja nadogradjujes svoje pohotne
korake, ko da neumorno trazis plodne oranice i sa jezikom se
vesto sluzis, poput prvih snegova sto znaju porositi s prvim
jutarnjim grimzivim suncem, i rastemo smirenom brzinom tek
novorodjene ljubavnih nota, nase tek zagrljenih dusa.
Pod zanosom tek nadoraslih zagrljaja osvanuli smo pod ognjistem
nezaboravnih trenutaka i pod mojim mislima naslanjas tek
probudjene dojke i ja ih predivne nemirno sluzim, ceznem
i naprosto uzmem pod svoje oltare prljavih strasti.
U nedogled poljupce vezes poput ogrlicu pod biserom tvojih
neznih reci nadovezujes i opkruzujes me nemirnim saptacima
nekadasnjih uzavrelih strasti, svaku vece ispruzenim dlanovima
proteces i znas da te gubim pod brzacima jutarnjeg budjenja.
A tek smo sve svoje prljave misli pobacali po parketu gde smo
umeli bosi da prodjemo do nasih iscekivanja i ponovnom smo se
nadali udarnih tacaka u samom predelu nasih najvecih uzvika
neznosti, a opet smo ispustali najlepsi zov ludo zaljubljenih.
Dok u tisini nase sobe, osecam otvaras se poput pupoljka u zoru
i po zidu nase sobe celim likom pleses a na meni tvoja zenstvenost
na celokupne trbusne plesove mirise, tad se i noc razlije poput
mastila i po nama ispise najlepse note iskrenog srca.
Naslonjen na otvoren prozor od tvojega bica virim pod malim
prozorcetom od tvoje duse, uspavljujem deo izvora tvojih pustam
svoje prste da umirim tek ponovno rodjene neke daleke ali
naizgled iste jacine boje satkane pod okriljem svoje iskrene duse.

четвртак, 11. фебруар 2016.

Krenimo kroz noc

Kroz postelju meku vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi,
sirimo neznost svu ispod mesecina i zvezda,
njihova svetlost ka odsjaju nasim ceznjivo nas privlaci
uzdasima tela, draga ne opiremo se nagonu strascu vec
iole uzivamo u dodiru nasih tela.
Uzmi me za telo i privuci me ka sebi, prati me toplinom
pokreta, dok slasno klizim izmedju dojki, slasno gubim
razum za tobom, a moje usne preuzimaju tvoje sokove
jos ludje i jezikom maze tek nabrekle bradavice.
Ugasimo svetla, ponudimo se i ove noci pod posteljom mekom,
ispod nasih tela uzavrela noc se nanize, pa pred povetarac
ponudi jos vece zelje da pod nama i nad nama sluzi i putuje
po vlaznim uzdasima, sarajuci svaki pedalj nase koze, da
pomami jos sladjih uvala.
Svakim prstom optrcim preko citavih ledja da namirim tek
dorasle cvetna polja prepune emocije, pa pred svitanje
razneze se poput pupoljaka prepunih strasti a opet tek smo
krenuli da se sladimo nasim koracima poput srne pred pojilom.
Nameravam, stobom u nekoliko reci napisati tvoje osmehe,
sretan da se kraj tebe probudim, jer si moja, u nasim recima
i ljubav skida veo neznosti i kroz tvoje osmehe podaruje jos
jace uzdahe, oteracemo tugu sa nasih zrnevlja obalnih,
dodirivajuci usnama svaki deo po deo nasih rubova usana.
Zato me povedi do pocetka i kraja tvojih usana, umiri me
zajednickim sazvezdjem, pretvori kamene tokove u bistre
potoke neznosti, kada zakoracimo u zemlju maste ne opirimo
se nego jednostavno prozimajmo svaki pedalj vlastitih uzitaka.

Vecernje saputanje

Ove veceri mamim noc samo za tebe
kroz postelju meku dozivam i tvoje
telo, onako kroz tisinu nebesku
dozvacu i nezne saptace svojih
prstiju, pomalo zastacu da se
nahranimo s ovom ceznjom i jos
malo podaricu ti vecnost pred
sobom.
Kroz usne moje saputam ti
nezne melodije, pusticu i zov
koji nas mami, ipak ja sam tu
kraj tebe na strazi.
Ubracu najsjajniju zvezdu za
tebe, nazvacu galaksiju samo
za tvoja oka dva, spusticu
usne blize srcu tvome mozda
me i ugledas tad, kako ti
saputam sad..

Prekrila nas kisa

Od nas ne trazi pocetak,
pa cak ni ova kisica sto potajno lije
kapljice nas obuzimaju ko ledeni vetar sto ti mrsi kosu
a opet zastane pod poljupcima nasim, ta mekoca usana tvojih.
I dalje si rumenih obraza docekala s prvim poljupcima ove
veceri, ponovno smo se nadali zagrljaju zaljubljenih zdralova,
opet smo bili saliveni za dvoje i istom smo se nadali ka tome.
U ovoj noci, stvaram ti osmehe pod neznoscu prstiju, blago
dodirujuci tvoju dusu pod okriljem nebeskog svoda, podrhtavam
pod tobom i nadam se tvojoj ljubavi sto napokon drema pored
mene.
Taj mesec je imao cudesnu moc da je i ove noci tamu prebacio
u polu-mracnu postelju istkanu samo za nase oci, za ta dva oka,
koja su umela da prodju sve granice razuma, znaju da govore
bez ijedne reci, umeju da odneguju sva nasa bespuca.
U svakoj mesecevoj kapi tocim poljupce samo za tebe u vecnom
poljupcu ostavljam trag sebe da te podmirim najiskrenijoj kapi
svojih bisernih nota sazvezdja, volim tvoj osmeh koji sljasti
jer moje osmehe cuvas u sebi i ponosno i brizno negujes pritoke
nase.
Predivna boja ljubavi se prostire po nama, imam te jos i vise,
jer me tvoja prisutnost obuzela, pa me ima, imam to savrsenstvo
u kojem tebi pripadam.
Zudim za tvojim tokovima bistrim, tu gde se prsti sklapaju u jednu
celinu dok se na drugom kraju, neznost preliva po obodima nasih tela
a opet i sva ta neznost lagano klizi po nasim neznim polovima,
opkruzujuci sva ledena mesta da se napokon budimo, raznezeni.
Predivnom bojom saras po mojim telom i svi oni poljupci pod kojim
lezimo, cak i tvoja kosa smiruje moje uzdahe dok i ove noci otklanjam
tvoja bosa stopala, onako pod prstima koracas mojim telom da se u snu
razbudi zelja za tobom.
Oslikavas kroz zvezdanu prasinu svu neznost svojih ljubavnih nota
i znas da gubim tlo pod mojim mislima, neprekidno zastajkujes pod
dlanovima  i kroz ovu noc neprekidno mi dolivas strast po ledjima
da se i ove noci namirim tvoje velike ljubavi, koja zapljuskuje nase
obalno vreme.
Kad obrisima kroz tebe prodjem, ugledam prelepu princezu koja se umiva
pod potokom emocija, pa me jos i miris tvoj zenstvenosti privuce i poseti
moju izgovorenu zelju, s tobom se budim, kroz misli nase osecam kako treba
da udise, osetih kao poput kise dolazi duga i ispod duge sve smo blizi
da potvrdimo sve ono sto prizeljkujemo u dodiru nase jedinstvene duse.

среда, 10. фебруар 2016.

Ta noc i tvoja dusa samnom

Ista noc, a presvucena belim nitima tvoje sjajno-bele duse
cak i odjeci njeni gasili su sva ona svetla u ulici, jedino
tvoja je bila najsjajnija od svih, umes da otkrijes pravog
mene, stidljivo si se smeskala, poput sunca sto neumorno
tone u suton ostavljajuci za sobom krvavo crveni trag
kao da saopsti svetu da iznova umire samo za nase oci.
Opet si imala rumene obrascice, prepune ceznje koja se
svlacila pod porama tvoje zenstvenosti, lagano ocrtavajuci
tvoje prelepo lice prepuno neznosti, prepun pehar zenstvenosti.
Osecam kako tvoje ruke pretrcavaju moje grudi, svaki tvoj
dodir upijam u sebe da se nahranim tvojom neznoscu, tvojim
usnama vlaznim, tom vlaznom jeziku koji neumorno trazi jos
plodnije pasnjake, samo za tebe draga moja, gladan sam tebe
i tvoje skrivene ljubavi koju cuvas samo za mene.
Izvrsno se uklapamo u plodne poljupce, pod vetrom sto
igra svoj ples, osetih tvoje ruke po sebi, taj rumeni osmeh
tvoju strast zamnom, taj izvor u meni, pruza se ka tebi.
Velikim okretima se spajamo u bezbrojne zagrljaje i rastemo
poput smirene brzine tek probudjenih latica, poput tvojih
ociju, sto znaju optrcavati ka mojim usnama i pomalo se
zasladiti medju vrhovima nasih zavrsetaka.
Ponovno smo krenuli sa lavinom poljubaca i uzdahe nanizemo
pod slatkim prstima, s jezikom se sluzimo svesno i upijamo
svaku boju nasih pozuda, a moja muskost kipi i neda mi mira.
Ludim i osecam tvoje mirise cvetnih uvala, osecam talas
po sebi kako zapljuskuje tvoja ruka nemirna, osecaj koji se
budi i dobro znam sta su sokovi koji se po tebi izlivaju
znam i osecam, pod tvrdim bradavicama, tvoje pore uzdisu
za mojim zeljama, osecam, zelja nas vuce, moramo stati
a opet, na meni tvoja zenstvenost potajno budi djavola
u meni.
Prilazis i pogledom oko mene svratis, svojom kosom me
namiris pozudom i ja u tebi svom snagom zadrhtim, tad se
i noc presvuce preko nas, da cak i pas lutalica bude nam
straza, jer te imam vise nego na pocetku veceri, kao da se
vreme u snove menja i izvori me stalno u uvale nose.
Ispruzih dlanove nase, osecam te, osecam svaki dodir tvoj
da pozelih da zaustavim vreme samo za nas dvoje, pozelih
i te usne, pozeleo sam tebe kraj sebe, da uz svako jutro
probudim se kraj tebe..

уторак, 9. фебруар 2016.

Imam poljupce po tebi

Imam poljupce po tebi i nosim srce tvoje u grudima
u svakom njenom otkucaju, osecaj me obuzima, dok
zoves me mojim imenom.
Imam poljupce po tebi i nad telom tvojim dozivam
tvoje korake da pod vedrinom neba, ugledam sebe,
tada znam da sam se isklijao iz tebe, iako imas
dar da me prodrmas za tili cas, ja sam zbog tebe sad.
Znam da imas odsjaj u oku svom, osecas kako blize
zubori mom poljupcu drag, poredjane uzdahe navlacis
preko sebe, imas me na svojim usnama, a opet svlacis
deo sebe, da te zagrlim i ove noci, uzmem i deo sebe,
dok se svlacis po rumenim tokom svoga obraza.
U vecnom trajanju poljupca te imam, znam, da si ti tu
pored mojih grudi, osecas plimu u meni, osecas a nedas
se, osecaj se budi i zato toliko cudi, uzmi sto ti zivot
pruza, uzmi celog mene uzmi pod svoje, znaj tu sam samo
za tvoja oka dva u njedra da me stavis i srce tvoje
otopice se od srca mog, jer zna da je zaljubljeno.
Isprepletena ceznja za tobom se vuce, cak i strast
probudjena se budi, a i vreme polako nudi svoje note
da osetimo svaku boju zvuka pod vlaznosti usana nasim,
a ti i dalje dremas pod mojim dodirima, poput kasmira
gde dvoje ljudi leze, probudi se milo moje.
Uzmimo mesec i ove noci, spustimo ga nezno u reku neka
se i ono umiljato mazi pod oblacima mekim, polako neka
uzme deo misli nasih.
Zvezdana prasina nudi nam tragove svoje, pisu memoare
nase, pod prstima culnim osecamo nesto slatko sto nas
mami, kao onaj sjaj iz tvoga oka, znam da znas i osecas
svaku nit emocije, a znas li da znam..kako se osecas sad.

To vece pod sjajem tvoje duse

Ta noc, kada tisina zadje u tu ulicu pod svetlima grada
prosetala si se s korakom tvoje belo-sjajne duse,
osetih se ta cutnja u samom koraku i razgovoru nasih
koraka, drhtale su i zvezde kako su one znale pevusiti
kroz tvoje usne, kada si pocela razgovarati.
Tvoje oci su pratile ceo spektar slika po meni iako
smo se tek sreli, ali smo znali da se vec iole znamo
napustajuci te osvetljene trotoare, polako sa prvim
korakom zauzimali smo jos veci pedalj nas i udisemo
nas zajednicki osmeh, tu moju stidljivost u nemim
recima uzivam u svakom tvom zanosno-upijajucem
razgovoru tela, a opet, pozelih da mi nezno sapuces.
Kroz osmeh si slozila najdivniju vilharmoniju skrivenih
uzdaha popracenu vlaznim usnama, uveravam sebe da mogu
da prozborim tiho najtise kroz srce svoje da osetis
svaki pedalj mojih dodira, ta varnica pod usnama
kada se spojila sa tobom.
Neznim dodirom optrcao sam pod uvojkom od tvojih vlasi
ususkavao tvoju misao, da barem udjem u samu cesticu
tvojih razmisljanja na kratko si utonula u mirniju
luku neznog sata, zapljuskujuci svoje usne pod vlaznosti
svoga jezika.
Volim tako optrcati tvojim obrazima, nezno si naslonila
obraze ocekujuci jos, jos neznijih potoka neznosti,
mekane usne pune sjajnosti jos malo neznosti pod slapovima
istkanih emocija iako je mlada noc bila, pozeleh ta dva oka.
Ta dva oka su sjajnija bila u toj noci, dosaptavala mi je
dusa da si to ti ta koju verno ceka, onako izdaleka osetih
zmarce po plecima svojim osetih zubor usana tvojih,
najlepsu melodiju tvoga jezika, svu neznost tvojih dodira
a opet, noc je kratko trajala, ali se nadam sledece noci
da te ukradem za svoj trenutak neznog snivanja.
Bez obzira sto te nema trenutno kraj mene, ne placem,
jer u dubokoj noci otvaras moje srce, i jednim sapatom
poput srninih koraka ulivas moju ljubav kroz tvoju
nezno-iskrenu zenstvenost, upijajuci i deo mene da
osetis sva moja nadanja za tobom, jer zasto da budemo
sami, kada smo vec iole umesali prste pod sudbinom nasom.
Ta ista polja po kojom nase dveju duse spavaju i kroz
noci mlade dosaptavaju uzavrele strasti, sakupljajuci
zrnevlje samih iskrica vatrenih strujanja u nama i kao
tvoj andjeo cuvar, kroz moju odsutnost za tobom,
bez obzira sto te nemam kraj mene, kroz tisinu, kroz
ovu toplu zimsku noc kradom ti prilazim da ne uplasim ta
oka dva, kroz poljupce svoje oteram ti svu samocu uz zamenu
za dvoje, jos samo pustim leptirov bal pod osmehom sazvezdja
ulepsam ti i ovu noc, pod oblacima neznosti.
To vecno prolece u tvojim dlanovima, kroz studenost nasu
rodice se neznana radost isprepletena rucicama nasim,
malo po malo zaljubicemo se i mi, pod obalama emocija,
zapljuskivace nas ljubav nasa.
Ta ista dusa sto plamti nad pucinom sazvezdja, premostice
nase slatke uzdahe i uvucice nase slatke porive pod morski
tepih dodira uvlacuci u sebe jos nezne reci nase, kao staru
izreku satkanu za nas dvoje.

понедељак, 8. фебруар 2016.

Kako tisina ume tiho da razvuce se po tebi

Kako tisina ume tiho da razvuce se po tebi,
cutim i zelim te, osecam da me posmatras
kroz drhtanje tvojih usana kako se razmice.
Prijaju tvoje velike obline tvoga tela,
samo naslucujem slatku tajnu tvog dolaska
i pozelim da cutimo s poljupcima u nasoj
postelji.
Odsutna si postala i kako ja da na to
reagujem, da se suzdrzavam, zasto?
Tvoje nezne obline nude mi portret tvojih
stvaranja u kojem su nasi slatki koraci
odavno zamenili s prvim poljupcima usana,
napustam tebe tako sanjivu i neznu a opet,
udisem tvoju misao u svojim ceznjivim recima.
Kako tisina ume tiho da razvuce se po tebi,
zagrlio sam te tako neznu i poletnu, pozeleh
da sam kraj tebe u ovim jutarnjem minutu da
barem mogu optrcati jezikom preko tvojih ledja
sa smeskom se zadrzati s poljupcem preko tvoje
zadnjice, polako spustajuci se niz slasne uzitke
posustati nad iole tesno podrucje, barem se
na kvarno usunjati u tamne odaje i slasno se
posluziti njihovoj slascu, i ostadoh namirisan
cudesnom lepotom tvoje obilnih dveju zadnjica.
Kad tisina ume tiho da razvuce se po tebi,
ja naprosto pozelim da je razvucem na velike
horizonte tvojih pora uvlacuci svaki gutljaj
tvoje samoce, osecaj i dalje drema u nama, znaj.
Ne molim sa tugom, vec prosipam radosne prahove
po celom tvom horizontu i ocekujem slasne ugrize
tvojih divljih uzdaha, osecam kako me vec mrzis
u svojim mislima sto prosipam zajednicke reci,
sputano se osecamo u predvorju nasih pozuda,
a ti ni trunku nasih pehara nemas, samo tugu
u ocima i poneku suzu za nas odvec kraj.
Znam, pronacices latice rasute po celom krevetu
i na grudi moje, pisace pismo, zasto se voleli
nismo.

Stranica uspomena

Umacemo nasu besmrtnu ljubav pred nase skute
i lagano koracamo po nasoj prelepoj postelji
zalivamo tela vlaznim poljupcima, pod cebe
pozude nestajemo, sladimo se krisom od tudjih
pogleda, ljubav, koja nasa ljuljanja vodi kroz
obrasle lavirinte uspomena i secanja.
Kroz uspomene osecam trganje stranica nasih
smelih dogadjaja, pomalo ishabanih korica
osecao se miris parfema, dotrajao uzdah ceznji
tiho sa usana culo se po jos koje neme reci
a onda je usledila lavina ljutnje, katkad kao sad.
Jednostavno, volim pretrcati listovima nasim
pomalo zastati na rubovima emocija, pomirisati
sazvezdje dodira i uliti jos malo klupko uspomena,
a ti si znala hodati bosa, poput kosute usred
proleca, zastajkivati pod vec iole zaboravljenim
srcima.
Moram katkad posustati, jer ta nasa ljubav je znala
prosuti male kapljice i obrisati svako minulo vreme,
znalo je i samo, da nam se blizi kraj ovih stranica.
Kad se otvaras ponocnom mesecu, vesto zavodis svemir
da ti dodje pred dlanove i umela si da gospodaris
nasim trenutkom divljih zelja, znala, a cutala si.
Dok plovimo po vec ishabanim stranicama, zalijmo
jos po koju casu razgovora i u nadi se nadajmo
da smo bili, tu nakraj nasih dusa, onako samo,
izdvojeni od svih, pomalo zaboravljeni, a opet isti.


недеља, 7. фебруар 2016.

Rasuti poljupci poput bisera

Zamisljam da trazis rasute poljupce po cvetnim poljima
onako u beskraju noci i cvrkut poljubaca svrati u nase
vec iole rumene uzdahe, gde nalik razjarenom dodiru
uplicu se iznad mraka i izvode predivan let, lagano
spustajuci se, usavrsavaju svoje putovanje pod nasim
rubovima usana, prepun ceznje i radosti, pregrst ljubavi.
Zagledano nemi se dodirujemo iskrenim ocima, nekako sanjivi
nastojimo u ovoj toploj noci da iz nasih tela zarobimo nasu
kapljicu, jecaj i nikog ne zovem, samo prosute kapljice
po tvom ramenu seta, zaobilazeci tvoje pore i uspinju se
do samog savrsenstva.
Dopusti mi da uz tvoje otkucaje uzdisem, samo malo da otklonim
sav taj jaz i premostim svacije reci pod krisku propalih
trenutaka, pa cak i kroz usne da ti ublazim tek probudjene
zore, da umirim uzdahe isprlepletene nekadasnjim izvorima srece.
Rasute misli ko biseri prosuti, naocigled ko prostirka lice
samo belina njihova uliva bezbrizne note umornog otkucaja,
kao sto tvoja kosa ocrtava prelepu boju uranka s poljupcem
se budimo, s zagrljajem se istovetno uplicemo u iskrenost,
takva melodija nas ponovno veze da boja ukusa menja nasu svest.
Ponovno je mesec probrao najsjajnije zvezde za tebe, draga moja,
opet je obrisao svoje nezne obrise nad obalnim koritama nasih
dodira, ali je ipak doneo mir medju nasim ravnicama i sa tom
smirenoscu odneo je polen neznih otkucaja srece, ostao je zatecen.
Uz muziku nasih predasnjih stvaranja uneli smo jos vise zagrljaja
i necu s jezikom ponovno proci kroz tvoje usnule uvale, talasi
opet se osecaju na nase grehove, osecam, a zavrsili smo u jednom
naletu uzurbanih dodira.


 

субота, 6. фебруар 2016.

Sta ti ovim recima zelim objasniti

Nasa zaljubljenost ko latica se pruza, nikad se
ne skida niti luta drugim dodirima, samo u nasem
casu kada zamislimo leci, pritajeno nam ugosti
nase nezne dodire, poput laticinih dodira kao
mekane usne, sto potvrdjuje nezne valove uzdaha.
Nas dvoje, pod nezno-mekanim laticama sirimo nase
zrele dodire, uskladjene sa mekocom usana i
polecemo pod morsku ceznju uzdaha, dok se po
postelji mekoj prostire sav nas val uzeljenih
pozuda, a samo nase pore oblikuju sazvezdje
da nas namire pod otokom gde se izlivaju sva
nasa nadanja, i opet bi krenuli istim tokom nasim.
Priljubi se usnama svojim, da iz mojih ljubavnih saci
sa izvora se napojis.
Uzavrele ceznje znaju slatke sokove napraviti,
da ti ako ti bude bilo sladje
slobodno prinesi rukama nezno svojim, svo ovo nase
vreme obuhvati ga dusom i telom, zagrli jos jace
sa vrlo malo znaka paznje, prihvati ono sto je samo nase.
Donosim nam nase uzitke, medniji od pcelinog meda
nosim kroz ljubavne note i vecnost spokojnu, ta ljubav
sto drema nakupilo se dosta od kada je zadnji put bilo
probudjeno, cuvaj ono sto ti sada pisem slovima,
jer jos sutra zaljubljenost vise nece biti, preci ce
u jos sladje niti, samo za nas dvoje uzelece se nasih
pora i postacemo jos ludji, za nasim ljubavnim zivotom.
Tebi izliti rukama sazvezdje i prinositi mednim tokovima
vrelih poljubaca, glatkoscu jezika slisnuti do obliznjih
pasnjaka, sa neznoscu obilaziti svaku brazdu tvojeg neznog
udisanja, pomalo izvajati vreme da radi samo za nase ceznje.
Prostrujiti uzdahom tela, poput lastavice ugaziti u svaki deo
zenstvenosti tvoje, dodirom svoga tela ublaziti svaku slutnju
sto iscekuje ponovno obgrljenost moju, poput vinove loze
sto ume obgrliti oko kucice nase, poput nase velicanstvene duse.
Jedino sto nas ovaj nas mladi zivot vodi sto ume katkad zavarati
nase poljupce pod zagrljajem sneznim raskrsnicama nasih zivota,
jer po svemu nama mi smo na nasim raskrsnicama stalno, a vidi se
i svi nasi putevi, kroz slovo natezu jos nase breme, sto polako
nasom snaznom ljubavlju goni i ne stidi se da nas prigrli jos vise.
Svakog jutra me probude tihe oluje, tu kraj mojeg prozora od srca
moga i u te nase ljubavne krosnje svoje povedu, da sa tvojih pasnjaka
pesma nadanja se viori, a tad niz brazdu nasih dostignuca, zvukove
sa prvim klasjem strasti poteku, da me na kraju opkruzi ceznja za tobom.
A ni tvoja kosa nije cutljiva toga jutra, sva rastrcena po mekanom jastuku
izvijena pod neznoscu mojih ruku, da sa prvim suncokretom okrenu se prema
zajednickom suncu, da osete izvor jos vecih slatkih tajni, barem u tom casu.
Tvoj osmeh mi zajeci prostorijama moje duse, poput cvrkuta iskrenih reci
ispletu venac emocija, sto medju zajednickom udaranju nase velike ljubavi
ponovno se nadju na raskrsnicama nasih vec iole utabanih stazama strasti.
Barem u tom jutru osetim, kako me kroz suncevu svetlost prizivas, dodajes
jos po koju molitvu da ti se stvorim na vlaznim usnama ko poput kapljice
rose da ti osvezim rubove usana, sto smo nocas jako upijajuci uz nasa tela
osvezavali bistre tokove nasih emocija, pa ponovno to razbistrili, da se iscistimo.
Barem kroz misli nam teku neostvarene zelje, poput nasih svilenih snova
sto nam onomad polegase, onako umorni od ljubavnog veza.
Ti obrascici sto znaju zaigrati pod velikim osmesima, pa ponovno
odigrati bal pod pljuskom poljubaca, nesebicno se dajemo, a opet smo isti.
I sasvim tiho spustam svoju dusu kraj tebe, kako da ti objasnim reci
duginih boja, jednostavno moras zakoraciti svojom dusom i spoznati sta znaci
iskrena nota purpurnih ukusa ljubavnog sazvezdja u meni, da bi te napokon
prisvojio mom jedinom velicanstvenom rajskom nebu..

среда, 3. фебруар 2016.

Boginjo mojih snova

Previse toga imam ti reci, a nemam vremena sve to izreci
to suludo vreme sto potrosih za svoje grehove,
sav taj jaz, sto kaci moje vreme, kao prokletstvo sto me
ganja, ko izlivena jabuka onako pokisla sa gorkim suzama.
Kako da ti saopstim svoju tugu u ovim sitnim satima
znam da bezbrizno snivas, osecam da ti misli i dalje
odlaze u moje dlanove gde ocekuju moju neznost svu,
kako da ti saopstim da nocas patim, kako, kad nemam te.
Osecam neznu svilenu kosu u bezbrojnim sarama tvojih boja,
tako leprsavo prenosi moje dodire po tvom slatkom jastuku,
osecaj poput svilenih koncica podusiveno pod oblake nezne,
i taj oblacak sto nezno drema, pod tvojom kosom nezne snove
sprema..

Voleo bih rukama proci te nezne obraze, pomalo zastati nad
prevojima blizu ociju, pa ponovno potrcati za predivnim
i usnulim usnama, sto znaju odavati uzdahe po celim snovima,
katkad znam i u snove doci, pomalo, ubrati tvoj prelepi cvet
iz tvojih pescanih dina i opet svako zrnevlje tvoje prosarati
tvojim imenom, pre nego sto oluja dodje, do tvojih vrelih usana.
Usnama svojim prosarati po grudima tvojim, upiti svaku slast
sa bradavica tvojih i pomalo zagristi te cudne puteljke sto
me odvode u ponore nove, patnja me tera i van mog vremena,
zasto me ubijas i ove noci mlade, zasto me patnjo teras na put
bez stvarnog cilja i opet cu nastojati da bdim nad tobom,
kada ti ne mozes predamnom, kroz ove teske noci, ulicu nadu svu
jer ja sam za tebe uvek tu..

Poklonicu ti u novom danu jos pregrstaj toplih dana sasvim obicno
uzvraticu ti i po koje slovo, znaj maleno moje, da te cuvam u sreci
ovoj, katkad cu progurati sunce brze da te odgleda pod puteve nove,
mozda ces u boji lavande pronaci moj odraz i poslati mi poruku i
za moje bolje dane, jer ja ostarih u prokleto mlade dane.
Ne plasi se nebeskog veza, to samo prede moje reci i tvoja postelja
meka, odsvirace po jos koju notu i pusticu jos poljupce nove, nadam
se boljem zavrsetku, pa sta iako me nema kraj tebe, u tvom srcu sam
stalno sa tobom, pa cak iako suzu pustimo, barem ces znati da nisi sama.

Dok nezno slivam poljupce po tvome telu, moje telo snazno zadrhti
na usnama mi ocrta osmehe, zelja mi se pojavi, sve moje misli prilaze
ka tvojim ceznjivim uzdasima, svaki atom neznog poljupca je dar od moje
duse, nemoj zastati na rukavcu nasih dodira, osecao se onaj miris
ljubavnog uporista, dal sam kriv sto te pozeleh u ovo oskudno vreme.
I ove noci prisivena je pozuda iz tvojih ociju ispunjavajuci drhtavu
vlaznost sretnih dodira i dise porama tvoje zenstevnosti noseci te
u nalicje snenih krugova, gde kroz tisinu ispijam ljubavni napitak kroz
tvoje mekane usne, a opet kriv sam, sto te u ovoj noci kradem, samo za sebe.
Ova noc pocinje u tihoj izmaglici secanja, kroz tvoje nagle obline,
onako uz osmeh tvoga tela, u zivopisnim bojama tvojeg vremena,
i strasno svoje bradavice nudis, vristecim naborima svoje nabreklosti
razlivas se po meni poput izmaglice secanja i kroz dodire nagle,
obasipas me ceznjom vrelom i budis u meni djavola, koji potajno drema.

Posedujes u ovoj noci taj rasuti jezik po mome telu i sakupljas brojne zvezde
i te cestice sto napinju moj nagon ka svrsetkom prema sjaju, na nezne ruke
brojne ceznje se skupise, na tajnu tvoga osmeha, neprestano nudi,
kao rasuto sazvezdje iskrene ljubavi.
Nocni jezik prati tvoje uzdahe koze, iako me nema kraj tebe, osecas
svu vlaznost stidljivog mene, a unutar tame tu jos lezi moja ljubav
pa uz pomoc veste oluje, prolazi tvojim telom i upija sazvezdje tvojih trenutaka.
Sva natopljena nasim svezim znojem, savrsena noc pod odsjajem svece pruza
jos jedan tracak nade da uspinjes se na mene, dok laganim koracima prelazim
na tvoje bokove i u svoj toj silini, ugrizom pocepam gacice od svile
i krenemo u jos sladje, najsladje ljubavne grehove.


A negde daleko u daljini, cuje se nasa muzika, poput vile da kroz ovu noc
uklonim ti tugu svu, a pred zoru probudicu te, kao prelepu boginju..

уторак, 2. фебруар 2016.

Budi moja tastatura

Budi moja tastatura..
po kojom najvise volim da dirkam.

Kroz sms nezni pusticu ti vibracione nadrazaje,
da kad zvonim osetis svaki otkucaj mojeg velikog srca.
Odma u sekundi zastane srce moje cim ugleda srce tvoje.
Od bilo koje recnog jezika u dvoje
sastavim melodiju usana samo za nas dvoje..
Pusti me pod kozu svoju,
tu me greje tvoja ljubav
dok ja nanizem slatke bisere od ljubavnih pruca..
nanizacu jos jednu granu
pa kada svane da vidis golemoga cuda..
izrasce ti mozda i krila nova..
Najlepse note reci mojih..
dacu ti kad sklopimo usne zajedno..
jer tada se broje minuti nasi..
po koji sat se zabroji,
samo jos novi dan prodje..
u skladnom mesecevom znaku,
tu gde stanes ja cu ti prici
kao senka tvoga andjela cuvara..

Kao andjeo cuvar stajacu u senci,
ispod mesecevog kamena pusticu vetric nek pirka,
samo malo u srce da te dirka
pusticu i sapat iz srca svoga da zalutamo oboje
do tvojih mirnih obala..
Ponudicu zori najlepse brojke vremenskog toka
posadicu prelepo cvece po svom horizontu
gde tvoja dusa spava, ubrajacu trenutke nezne,
zauvek posejan, isklijacu u najdraze.
Mesec ce i skoro svake noci parati nebo
u nadi da mene otkrije, da ugledas pesme velike duse
mozda ces ugledati coveka,
a mozda i pravog coveka
ali nikad neces spoznati moju dusu,
dok ne zavolis ono sto ti pise.
Pisem ti memoare duge,
stedljivo koracam kroz slovo
pomalo blesavo,
al opet nadjem stazu po kojom gacka moja dusa
ne plasi se sto skace,
uvek preskace u tvojim neznim dlanovima
pozuri..zastace.

Obala moja

Ljubavnim obalama te sledim,
ko talas zapljuskujem tvoje telo
i znam da si vrela obala
po kojem kopnu zapljuskujem talasima.
Docekujes me i sapatom
nabreklih bradavica umirujes moje usne,
a njihovim sjajem,
iznad nebesko plavetnila osecam uzavrele ceznje.
Nemoj nikada ispracati,
jer uvek cu ti dolaziti i svoje plave talase
na tvoje obale zapljuskivati,
zato te i zelim zauvek da mi na moje telo odmoris,
vec u prvom svetlu mojih ociju, cvrkutom prelepih
poljubaca uroni u moje nebesko plavetnilo i saraj
mojom dusom..

Voleo bi da zaspim na tvojim rukama i rukama
dodirnem tvoje obale i zanosno privucem svojim
bisernim ponorima, jer kroz poljubac vlazni kroz
tebe se budim.
Ne zelim daleko od tebe, vec ka tebi uzdahe da nanizem
a u mojoj dusi i od tvog srca izgraditi nebeski vez.
U takvoj sreci tvojih usana ispuniti neme dodire
i zivom vatrom u tebi proci.
Ti si moja mala obala, prepuna neznog peska,
i kada te pogledom nahrani moja misao iz
srca stvara slatke osecaje.
Nemoj nikada se plasiti da cu otici,
jer nikada talas bez obale ne odlazi i na kraju
uvek se vrati u tisini tvoga bica, poput zore
sto konacno ljubi noci.
A noc, ona ce me ka tebi privuci, sa tobom dovesce
i sapat, tek nadoraslih ceznji i nikad nece otici.